Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2163/07 (M. K.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pojam doma
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2163/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2163/07, rješavajući apelaciju Mensure Kapetanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mensure Kapetanović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-

1468/05 od 10. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensura Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelantica) sa boravištem u Kanadi, koju zastupa Marjana Kulenović advokat iz Banja Luke, podnijela je 23. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1468/05 od 10. maja 2007. godine. Apelantica je 24. marta 2008. godine dopunila apelaciju i dostavila je presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 776 od 27. februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu. Osnovni sud), broj P-1374/04 od 20. jula 2005. godine utvrđen je ništavim Ugovor o zamjeni stanova zaključen 24. oktobra 1991. godine u Banja Luci, kojim su Branko Panić (u daljnjem tekstu: tuženi) kao nosilac stanarskog prava stana u Zagrebu u ulici Gomboševa broj 2, ulaz I. sprat I, površine 61,50 m², mijenjao svoj stan za stan apelantice kao nosioca stanarskog prava na stanu u Banja Luci u Ulici Majke Jevrosime broj 3 (ranija adresa Milančića Miljevića broj 3) sprat I, stan broj VI, površine 64,68 m². Istom presudom sud je obavezao tuženog da apelantici preda u posjed stan u Banja Luci u Ulici Majke Jevrosime broj 3 i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 610,00 KM.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da između parničnih stranaka nije sporno da su 24. oktobra 1991. godine u Banja Luci zaključili Ugovor o zamjeni stanova na kojima postoji stanarsko pravo, da su postigli saglasnost volja oko predmetne zamjene jer su na osnovu navedenog ugovora preuzeli u posjed stanove, tako da je tuženi preuzeo apelantičin stan u Banja Luci a apelantica njegov stan u Zagrebu. Takođe nesporno je da su saglasnost na ugovor o zamjeni stanova dali tadašnji vlasnici-davaoci stanova na korištenje, tako da je apelantica za zamjenu svoga stana u Banja Luci dobila saglasnost RO Farmes Sarajevo, OOUR Krajina lijek Banja Luka 22. novembra 1991. godine dok je Savezna uprava za kontrolu letenja Beograd (u daljnjem tekstu: Savezna uprava) saglasnost na ugovor tuženom dala 31. marta 1992. godine. Budući da je među parničnim strankama sporna činjenica da li predmetni ugovor ispunjava uslove za pravnu valjanost, s obzirom da se radi o predmetu zamjena prava na nepokretnostima koje se nalaze na području dvije države, Osnovni sud je zaključio da pravnu valjanost predmetnog ugovora treba cijeniti prema odredbi člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 43/82 i 72/82, preuzet na osnovu člana 12. Ustavnog zakona kao Zakon Republike Srpske, u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba Zakona), kojim je propisano da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nekretnina nalazi. Shodno navedenoj odredbi da bi određeni ugovor proizvodio pravno dejstvo u pogledu nekretnina, odnosno u konkretnom slučaju stanarskih prava kao stvarnog prava na stanu u društvenoj svojini, za pravnu valjanost ugovora potrebno je da ugovor ispunjava uslove pravne valjanosti na temelju prava i Republike Hrvatske i Republike Srpske. S tim u vezi Osnovni sud je ukazao na odluku Sabora Republike Hrvatske o raskidanju državno pravne veze na temelju koje je zajedno sa ostalim republikama tvorila SFRJ od 8. oktobra 1991. godine, i član 3. navedene odluke kojim je propisano da Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše SFRJ. Na osnovu navedenog Osnovni sud je zaključio da je Savezna uprava tijelo SFRJ, pa saglasnost data za zamjenu na stanu koji se nalazi na teritoriji Hrvatske, nije priznata kao pravno valjan akt na teritoriji Republike Hrvatske, a što je po ocjeni tog suda jedan od uslova da bi Ugovor o zamjeni stanova koji je predmet ovog postupka proizvodio pravno dejstvo prema odredbi člana 32. stav 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). Osnovni sud je na kraju zaključio da je Ugovora o zamjeni stanova apsolutno ništav prema članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je protivan prinudnim propisima Republike Hrvatske na čijem se području nalazi stan na kojem je apelantica tražila stanarsko pravo na temelju navedenog ugovora.

4. Presudom Okružnog suda broj Gž-1468/05 od 10. maja 2007. godine, žalba tuženog je usvojena presuda Osnovnog suda broj P-1374/04 od 20. jula 2005. godine je preinačena i apelantica je u cijelosti odbijena sa tužbenim zahtjevom.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je zaključak prvostepenog suda da je predmetni ugovor ništav jer je protivan prinudnim propisima Republike Hrvatske suprotan sam sebi, jer je istim zaključkom takođe utvrđeno da je članom 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona isključiva nadležnost u pogledu mjerodavnog prava ustanovljena u korist prava države na čijoj se teritoriji predmetna nekretnina nalazi. Osim toga ništavost Ugovora o zamjeni stanova nije spor o stvarnim pravima već spor iz obligaciono-pravnog odnosa, pa je u pogledu ugovora koji se odnosi na nekretnine isključivo mjerodavno materijalno pravo države na čijem se području nalaze nekretnine, dakle pravo Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Prema tome, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud morao dati ocjenu da li je predmetni ugovor u smislu člana 32. ZOSO pravno valjan sa stanovišta materijalnog prava Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, tj. da li je zaključen u pismenom obliku, potpisan od strane nosilaca stanarskih prava i jer je postojala pravno valjana saglasnost davalaca stanarskog prava za zamjenu stanova. Okružni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je predmetni ugovor sa stanovišta navedenih zakona pravno valjan, jer je zaključen u pismenom obliku, potpisan od strane nosilaca stanarskih prava i da je postojala saglasnost davalaca stanarskog prava. Budući da je apelantica svoj tužbeni zahtjev isključivo bazirala na tvrdnji da dobijena saglasnost za zamjenu stana davaoca na korištenje stana tuženom nije pravno valjana, ovaj sud je u skladu sa članom 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 13/98 i 12/99, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) zaključio, da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na ovaj slučaj, bez obzira da li je stan proglašen napuštenim ili ne. Međutim, s obzirom da je članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 65/01) iza člana 2. dodat novi član 2a kojim je propisano da je u slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni teret dokazivanja na stranci koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, odnosno kada se jedan od zamjenjenih stanova nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, da je teret dokazivanja na stranci koja tvrdi da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, što apelantica po ocjeni Okružnog suda u toku postupka nije dokazala. Okružni sud je na temelju izvedenih dokaza zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan pravni zaključak da ugovor nije pravno valjan, jer je suprotan propisima Republike Hrvatske, jer je u konkretnom slučaju isključivo mjerodavno pravo države na čijem se području nekretnina nalazi, tj. pravo Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, odnosno odredbe ZOSO. Okružni sud je takođe zaključio da je Savezna uprava u momentu zaključenja Ugovora o zamjeni stanova i u momentu davanja saglasnosti za zamjenu stanova bila pravno valjani davalac stana na korištenje, tj. nosilac prava raspolaganja na stanu koji se nalazi u Zagrebu a apelantica u toku postupka ove tvrdnju nije dovela u sumnju niti je dokazala suprotno, to je ovaj sud postupajući prema članu 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 776 od 27. februara 2008. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija apelantice jer vrijednost predmeta spora koji je apelantica označila iznosi 600,00 KM. Vrhovni sud je zaključio da nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM.

7. Apelantica se žali da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica tvrdi da je Okružni sud na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo kada je odbio njen zahtjev za poništavanje spornog Ugovora o zamjeni stanova. Smatra da saglasnost za zamjenu stanova Savezne uprava nije pravno valjan akt, pa stoga nije mogla ni proizvoditi pravno dejstvo jer je Odlukom Sabora Republike Hrvatske od 8. oktobra 1991. godine utvrđeno da Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše SFRJ. Apelantica je isto tako navela hronologiju događanja koji su uslovili zaključenje ugovora čije je poništenje zatražila, ističući da je ugovor zaključen oktobru 1991. godine, a koji period je vezan za progon nesrba iz Banja Luke u periodu od 1991 godine do 1996. godine tj. u toku rata pa stoga zbog nepostojanja slobodno izražene volje za zaključenje ugovora na strani apelantice, predmetni ugovor je suprotan ne samo zakonodavstvu Hrvatske već i zakonodavstvu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićeni h prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

10. U vezi sa apelanticinim navodima Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U vezi navoda apelantice kojim osporava pravnu valjanost akta Savezne uprave kojom je tuženom data saglasnost na Ugovor o zamjeni stana, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da nije ispunjen jedan od uslova da bi Ugovor o zamjeni stanova proizvodio pravno dejstvo, jer saglasnost Savezne uprave za zamjenu stanova na teritoriji Republike Hrvatske nije priznata kao pravno valjan akt. Naime, Osnovni sud je presudu kojom je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je predmetni ugovor apsolutno ništav u smislu člana 103. ZOO jer je protivan prinudnim propisima Republike Hrvatske. Međutim, Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku i okolnosti konkretnog slučaja izveo drugačiji zaključak, da ne postoje uslovi iz člana 103. ZOO za ništavost spornog ugovora jer je članom

21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona isključiva nadležnost u pogledu mjerodavnog prava ustanovljena u korist prava države na čijoj se teritoriji predmetna nekretnina nalazi. Okružni sud je svoju odluku jasno obrazložio činjenicom da ništavost Ugovora o zamjeni stanova nije spor o stvarnim pravima već spor iz obligaciono-pravnog odnosa, pa je u pogledu ugovora koji se odnosi na nekretnine isključivo mjerodavno materijalno pravo države na čijem se području nalaze nekretnine, dakle pravo Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, a da apelantica prvenstveno nije dokazala da predmetni ugovor nije bio pravno valjan sa stanovišta materijalnog prava Bosne i Herecegovine i Republike Srpske i u skladu sa članom 32. ZOSO i da zamjena stana nije izvršena na dobrovoljan i zakonit način. Ustavni sud ukazuje da je odredba člana 32. ZOSO dovoljno jasna i precizna u smislu uslova koje je potrebno ispuniti da bi ugovor o zamjeni proizveo pravno dejstvo, da je zaključen u pismenom obliku, potpisan od strane nosioca stanarskog prava i da postoji saglasnost davaoca stanarskog prava. S tim u vezi Okružni sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak da apelantica nije dokazala da Savezna uprava u momentu zaključenja ugovora o zamjeni stanova i u momentu davanja saglasnosti za zamjenu stanova nije bila pravno valjani davalac stana na korištenje odnosno nosilac prava raspolaganja na stanu koji se nalazi u Zagrebu, zbog čega proizilazi zaključak da je Okružni sud pravilno ocijenio da je predmetni ugovor pravno valjan jer su za njegovu pravnu valjanost ispunjeni svi potrebni uslovi u smislu člana 32. ZOSO. Dakle, da je predmetni ugovor zaključen u pismenom obliku, sa potpisima nosilaca stanarskih prava i dobijenim i pravno valjanim saglasnostima za zamjenu stanova davaoca stanova na korištenje. Ustavni sud smatra da je Okružni sud razloge zbog kojih je tako postupio jasno i nedvosmisleno obrazložio i da apelacioni navodi i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ne ukazuju da zaključak do kojeg je Okružni sud došao ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom relevantnih odredbi ZOSO djeluje nelogično i proizvoljno.

12. U vezi navoda apelantice kojim osporava Ugovor o zamjeni stanova zbog nedostatka bitanog elemenat za zaključivanja ugovora slobodno izražene volje, dovodeći u vezu navedeni nedostatak sa uslovima pod kojim je predmetni ugovor zaključen, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u toku žalbenog postupka analizirao ove navode apelantice i da je iste detaljno obrazložio, da se apelantica upotpunosti dobrovoljno saglasila sa izvršenom zamjenom nekretnina jer u toku postupka u smislu člana 2a Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona nije dokazala da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom.

13. Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

14. U konkretnom slučaju apelantica se takođe žali da joj je osporenom odlukom suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

15. U vezi sa navodima apelantice, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja «dom» apelantice u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma».

16. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Također, Ustavni sud tumači član 8. Evropske konvencije tako da se radi o faktičkom stanju koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05)

17. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati domom apelantice, Ustavni sud zapaža da je apelantica nesporno do zaključenja Ugovora o zamjeni stana svoj stan u Banja Luci koristila u svojstvu zakonitog nosioca stanarskog prava, da je od momenta useljenja u stanu živila kao u svom porodičnom domu i da je očigledno imala namjeru i dalje u njemu živjeti, ali da je iz objektivnih razloga, sukoba u Bosni i Hercegovine odlučila da svoj stan zamjeni za stan tuženog u Zagrebu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantičin «dom» u smislu člana

8. Evropske konvencije.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li miješanje u apelantičin dom izvršeno «u skladu sa zakonom» odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom odlukom suda odbijen zahtjev apelantice za poništenje spornog ugovora o zamjeni stana. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža, da je Okružni sud zaključio da je Ugovor o zamjeni stanova koji je apelantica zaključila sa tuženim 24. oktobra 1991. godine pravno valjan sa stanovišta materijalnog prava Bosne i Herecegovine i Republike Srpske jer ispunjava sve uslove propisane članom 32. ZOSO, tj. zaključen je u pismenom obliku, potpisan od strane nosioca stanarskog prava i da postoji pravna valjana saglasnost davalaca stanarskog prava, a da apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da saglasnost koju je tuženi dobio na predmetni ugovor o zamjeni stana nije pravno valjana.

19. Dakle miješanje u apelantičin dom je zaosnovano na zakonu jer Ugovor o zamjeni stanova zaključen u skladu sa odredbom člana 32. ZOSO i prema tome je pravno valjan jer je u cijelosti ispunjavao uslove definisane navedenim članom. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je odredba člana 32. ZOSO dovoljno jasna i precizna u smislu uslova koje je potrebno ispuniti da bi ugovor o zamjeni proizveo pravno dejstvo. Prema tome Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da se osporena odluka suda temelji na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama i koje nisu bile proizvoljne. Ustavni sud također smatra da osporena odluka predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njenog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma, a nije narušen ni princip proporcionalnosti. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi njenog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2163/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio