Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2227/07 (R.D.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2227/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2227/07, rješavajući apelaciju R.D. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.D., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-

Rev-06-001331 od 7. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-06-000-146 od 21. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu, broj P-128/04 od 3. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

U redu jeOBRAZLOŽENJE

1. R.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa advokat Predrag Radulović iz Banja Luke, podnio je 1. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001331 od 7. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-Gž-06-000-146 od 21. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

128/04 od 3. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-128/04 od 3. februara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-146 od 21. juna 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 02-1-126-20/02 od 26. juna 2002. godine, da se tuženi obaveže da po pravosnažnosti ove presude sa apelantom uspostavi radno pravni odnos na poslove vježbenik-policajac, i da se tuženi obaveže da za period od 5. juna 2002. godine pa do ponovnog zasnivanja radnog odnosa plati mjesečno apelantu iznos od 950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaki pojedinačni mjesečni iznos od dospjelosti pa do isplate

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio: da je apelant bio raspoređen na radno mjesto vježbenik-policajac u Policijskoj upravi Glamoč (u daljnjem tekstu: PU Glamoč), da se 24. maja 2002. godine obavljajući poslove pozornika oko 23,00 sati, nalazio u ugostiteljskom objektu „Sony“ u Glamoču kada je došlo do narušavanja javnog reda i mira, da je apelant izvjestio policijske službenike da se u tom objektu narušava javni red i mir, i da su po dojavi na lice mjesta došli policijski službenici vođa smjene Ante Bralo, Mate Krolo i Ivica Teklić. U ugostiteljskom objektu su zatekli petnaestak osoba srpske nacionalnosti u vidno alkoholiziranom stanju kako okružuju dvije osobe i to jednu hrvatske nacionalnosti, Danijela Šarčevića i drugu osobu bošnjačke nacionalnosti Midhata Zahića, sa namjerom da ih fizički napadnu. Tom prilikom je povrijeđen policajac Mate Krolo kojeg je povrijedio jedan od učesnika nereda, Zdravko Gvero. Uvidom u zapisnik o provedenoj istrazi Ureda za unutrašnju kontrolu tuženog, broj 02-1/3-22/02 od 6. juna 2002. godine utvrđeno je da je apelant neprimjenjivanjem policijskih ovlasti prekršio odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima („Narodne novine HBK“, broj 3/02) jer nije ništa poduzeo da zaštiti ugrožene osobe i spriječi mogući međunacionalni sukob, da je u dva navrata odbio usmena naredbe vođe smjene da zadrži učesnika nereda Zdravka Gveru te da je izjavio da on to ne može učiniti nakon čega je odstupio, pa je predloženo da se apelantu u skladu sa članom 193. Zakona o unutrašnjim poslovima utvrdi prestanak radnog odnosa. Takođe, uvidom u podnesak Ministarstva unutrašnjih poslova PU Glamoč, broj 02-13/1-1806/02 od 12. juna 2002. godine Općinski sud je utvrdio da načelnik PU smatra da je apelant prekršio odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima neprimjenjivanjem policijskih ovlasti, zbog čega je predložio da se donese rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Članom 193. Zakona o unutrašnjim poslovima je propisano da policijskom službeniku za kojeg direktno nadređeni službenik utvrdi da je nesavjesnim obavljanjem službe ili povredom propisa kojima se uređuje rad službe onemogućavao obavljanje poslova iz djelokruga Ministarstva, prestaje radni odnos. Pod onemogućavanjem obavljanja poslova iz stava 1. ovog člana smatra se prekoračenje policijske ovlasti ili neprimjenjivanje policijske ovlasti kada ih je policijski službenik u skladu sa odredbama ovog zakona bio dužan primjeniti, usljed čega je nastupila šteta za fizičke ili pravne osobe ili tijela kantonalne vlasti. Ministar unutrašnjih poslova u slučajevima iz stava 1. ovog člana donosi rješenje o prestanku radnog odnosa, po pribavljenom mišljenju nadležnog nadređenog službenika. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.

4. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno raspravio sve odlučne činjenice, na koje je pravilno primjenio odredbe važećeg materijalnog prava. Kantonalni sud smatra da je član 193. Zakona o unutrašnjim poslovima lex specialis u odnosu na radne odnose službenika u državnoj upravi, odnosno u organima uprave, kojim je propisan prestanak radnog odnosa o kojem odlučuje ministar i donosi rješenje o prestanku radnog odnosa po pribavljenom mišljenju nadležnog nadređenog službenika, i koji za prestanak radnog odnosa ne propisuje vođenje disciplinskog postupka. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito jer je doneseno na temelju člana 193. Zakona o unutrašnjim poslovima koji je brisan članom 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona 10 („Narodne novnine HBK“, broj 11/02, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima), jer je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima stupio na snagu 6. decembra 2002. godine, dakle nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu broj 02-1-126-20/02 od 26. juna 2002. godine. Osim toga utvrđeno je da navedene izmjene zakona nemaju retroaktivno dejstvo, pa je sud odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001331 od 7. juna 2007. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-146 od 21. juna 2006. godine kao neosnovana. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode apelanta: da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito jer nije vođen disciplinski postupak pa mu je stoga povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz član 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravi lijek iz člana 13 Evropske konvencije, da je on spornog dana imao status pripravnika pa se na njega trebalo primjeniti materijalno pravo koje se odnosi na pripravnike, i da predmetno rješenje nije moglo biti doneseno na temelju člana 193. Zakona o unutrašnjim poslovima jer je ta odredbe brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima. Vrhovni sud je ocijenio da je radni odnos apelantu prestao zakonito i da je u svemu ispoštovana procedura (mišljenje Ureda za unutrašnju kontrolu, apelant je prije donošenja rješenja saslušan, mišljenje načelnika PU Glamoč), nakon čega je rješenje o prestanku radnog odnosa broj 02-1-126-20/02 donio ministar. Rješenje je doneseno na temelju člana 193. Zakona o unutrašnjim poslovima, koji za prestanak radnog odnosa ne propisuje vođenje disciplinskog postupka. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav nižestepenih sudova da je član 193. Zakona o unutrašnjim poslovima pravilno primjenjen budući da je članom 152. Zakona o unutrašnjim poslovima taksativno nabrojano ko se ima smatrati policijskim službenikom i da je navedenim članom obuhvaćeno i zvanje „mladi policajac“ (policijski vježbenik) na kojim poslovima je apelant bio raspoređen i koje poslove je obavljao spornog dana. Vrhovni sud je takođe ocijenio pravilnim stav redovnih sudova da je odredba člana 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima donesena nakon donošenja rješenja kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog, 26. juna 2002. godine i da ista odredba nema retroaktivno dejstvo. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano pozivanje apelanta na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, budući da je u toku postupka dao svoju izjavu prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, da je u toku cijelog postupka imao pravnu pomoć advokata, da je koristio sva raspoloživa pravna sredstva pa je stoga reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Povredu navedenih prava vidi u tome što mu nije pružena mogućnost da u bilo-kakvom postupku predloži dokaze, jednostavno rečeno da učestvuje kao ravnopravna stranka u postupku, što je u suprotnosti sa svim pozitivnopravnim propisima Bosne i Hercegovine, i naravno u suprotnosti i sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Stoga smatra da je bespredmetno upuštati se u bilo kakvu raspravu o činjeničnom stanju i utvrđivanju materijalne istine, pravilnom i objektivnom sagledavanju predmetnog slučaja, jer je u konkretnom slučaju trebao biti vođen disciplinski postupak, po načelima Zakona o krivičnom postupku, načelima humanitarnog prava, odnosno načelima Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant se žali da mu u nije pružena mogućnost da u bilo kom postupku predlaže dokaze, odnosno da učestvuje kao ravnopravna stranka u postupku jer u konkretnom slučaju nije vođen disciplinski postupka. S tim u vezi Ustavni sud prije svega ukazuje, da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Vezano za navode apelanta da nije imao mogućnost predlaganja dokaza niti mu je bilo omogućeno da u bilo kom postupku učestvuje kao ravnopravna stranka jer nije vođen disciplinski postupak, Ustavni sud naglašava da je princip ravnopravnosti strana pred sudom važan element pravičnog suđenja, te da isti zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i izlaganje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud će navode apelanta cijeniti u odnosu na način donošenja rješenja kojim mu je utvrđen prestanak radnog odnosa i u odnosu na materijalno pravo na temelju kojeg je rješenje doneseno. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je apelantu kao policijskom službeniku zbog neprimjenjivanja policijskih ovlasti, ministar unutrašnjih poslova na temelju člana 193. Zakona o unutrašnjim poslovima donio rješenje o prestanku radnog odnosa bez vođenje disciplinskog postupka. Ustavni sud zapaža da je rješenje doneseno ekplicitnom primjenom člana 193. Zakona o unutrašnjim poslovima kojim nije propisana mogućnost predlaganja, izvođenja dokaza, odnosno mogućnost provođenja posebnog ispitnog postupka jer nije vođen disciplinski postupak. Osim toga Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao sud prve instance, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio poništavanje spornog rješenja utvrdio da nije osnovan, zbog čega je apelantov zahtjev odbio. Ovako stanovište zauzeli su sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na sve žalbene i revizione navode apelanta, zaključivši da je rješenje zakonito jer je doneseno na temelju člana 193. navedenog zakona. Ustavni sud zapaža da su sudovi odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta između ostalog cijenili i njegove navode da je tuženi rješenje kojim mu je utvrđen prestanak radnog odnosa donio bez vođenja disciplinskog postupka, pa su i u odnosu na te navode apelanta izvodili dokaze i na temelju istih odlučivali o zakonitosti predmetnog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokaze koje je predlagao tuženi kao i dokaz koje je predlagao apelant, te da su se i apelant i tuženi izjašnjavali na navode suprotne strane. Takođe, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sljedeće dvije instance svoje presude bazirali na činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, zaključivši da je taj sud raspravio sve odlučne činjenice na koje je pravilno primjenio odredbe važećeg materijalnog prava. Međutim, imajući u vidu da je van nadležnosti Ustavnog suda procjena kvaliteta zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, te da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da u postupku pred sudovima nije imao položaj ravnopravne strane u postupku odnosno da je u postupku pred sudovima tuženi imao nadređen položaj. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije našao ništa što bi ukazivalo da je apelant u predmetnom postupku bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženog, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te su stoga ovi navodi apelanta neosnovani.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta da u postupcima nije mogao da učestvuje kao ravnopravna strana a što je važan element pravičnog suđenja, nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se također žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, na koja se pozvao u apelaciji. Ustavni sud je u prethodnoj tački ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud takođe zapaža da apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi dokazao ili bar učinio vjerovatnim svoje tvrdnje o diskriminaciji, pa čak nije naveo ni po kom zabranjenom osnovu se smatra da je diskriminiran. Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2227/07 (R.D.) | Sudska praksa | Aktio