Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2582/07 (D. Đ.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2582/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2582/07, rješavajući apelaciju Dušana Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Đurića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000942 od 5. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-873/04 od 28. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Maglaju, broj P.13/03 od 19. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 17. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-
000942 od 5. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-873/04 od 28. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.13/03 od 19. decembra 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P.13/03 od 19. decembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-873/04 od 28. decembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Fuad Musaefendić (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da oslobodi od ljudi i stvari poslovni prostor koji se nalazi u sklopu stambeno poslovnog objekta u Maglaju, u ulici Aleja narodnih heroja, zgrada SP-70, lamela 2, broj 4/1 površine 24,75 m i da apelantu na ime zakupnine za korištenje poslovnog prostora od 28. jula 1997. godine pa do iseljenja isplati iznos od 247,50 KM za svaki mjesec sa zateznom kamatom od presuđenja pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi triškove parničnog postupka u iznosu od 2.974,50 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant sa DP „22 decembar“ u Maglaju zaključio ugovor o izgradnji i kupovini poslovnog prostora u objektu SP-70, lamela 2, broj 4/1, na temelju kojeg ugovora je apelant i postao stvarni vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Općinski sud je utvrdio da između parničnih stranaka nije sporno da su apelant i tuženi usmeno dogovorili kupoprodaju navedenog poslovnog prostora u smislu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je tuženi na ime kupovine poslovnog prostora apelantu isplatio iznos 10.000,00 KM što je vidljivo iz sadržaja potvrde kojom apelant svojim potpisom potvrđuje da je 28. jula 1997. godine na ime prodaje poslovnog prostora od tuženog primio iznos od 10.000,00 KM, nakon čega je tuženi 28. jula 1997. godine stupio u posjed kupljenog prostora koji i danas drži i koristi. Općinski sud je takođe utvrdio da je između strankama sporan dogovoreni iznos koji je tuženi dužan platiti apelantu na ime kupovine predmetnog poslovnog prostora, jer apelant tvrdi da su usmeno dogovorili da je tuženi dužan da mu isplati iznos od 15.000,00 KM, pa je stoga sud provodio dokaze u pravcu dogovorene cijene. Općinski sud je nakon ocjene svih izvedenih dokaza, a imajući u vidu odredbu člana 12. ZOO kojom je propisano da su u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, dovodeći u vezu navedenu odredbu zakona sa sadržajem potvrde od 28. jula 1997. godine zaključio, da je apelant dobrovoljno svojim potpisom potvrdio da je od tuženog na ime kupovine predmetnog poslovnog prostora primio iznos od 10.000,00 KM i da su sa ovom isplatom obaveze tuženog prema apelantu izmirene. Općinski sud je takođe u pogledu činjenice da apelant i tuženi nisu zaključili pismeni ugovor imao u vidu da je predmetna kupoprodaja izvršena 1997. godine, dakle neposredno nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, pa je stoga zaključio da potvrda od 28. jula 1997. godine ima sve elemente koji obilježavaju jedan ugovor o kupoprodaji, predmet prodaje, cijenu i vrijeme zaključivanja ugovora, potpise stranaka apelanta i tuženog.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Stoga taj sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer je prvostepeni sud priznao kao valjan usmeni dogovor o kupoprodaji i utvrdio da potvrda sadrži sve elemente jednog kupoprodajnog ugovora, s obzirom da je cijena jedan od bitnih elemenata ugovora o kupoprodaji koju po njegovim navodima sud nije utvrdio. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da potvrda od 28. jula 1997. godine ima sve elemente kupoprodajnog ugovora, jer je tačno određen predmet prodaje, cijena, vrijeme zaključenja, potpisi stranaka i svjedoka. Ovaj sud je takođe odbio kao neosnovan žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi održanoj 19. decembra 2003. godine prije nego što je punomoćnik apelanta počeo da saslušava stranku, konstatovao da apelant izjavljuje kao na zapisniku od 22. augusta 2003. godine. U vezi ovih navoda apelanta Kantonalni sud je podsjetio na odredbu člana 104. stav 1. Zakona o parničnom postupku (udaljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka, stranku prvo ispituje njen punomoćnik a nakon toga suprotna stranka. Ovaj sud je nakon uvida u zapisnik sa glavne rasprave od 19. decembra 2003. godine utvrdio da su ovi navodi apelanta tačni, međutim isto tako je konstatovao da ova greška prvostepenog suda sama po sebi nije uticala na pravilnost i zakonitost osporene odluke, jer je punomoćniku apelanta pružena mogućnost da detaljno ispita svoju stranku i on je to i učinio, što je vidljivo iz zapisnika sa navedene sjednice suda. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud svoju odluku donio na osnovu pravilne ocjene svih provedenih dokaza, na način i u skladu sa odredbom člana 8. ZPP a ne samo saslušanjem apelanta kao stranke u postupku. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane žalbene navode apelanta koji se odnose na ocjenu iskaza svjedoka Dušanke Đurić od strane prvostepenog suda, jer je zaključio da je njen iskaz o odlučnim činjenicama dat u prvostepenom postupku identičan sadržaju ostalih provedenih dokaza. Kantonalni sud je na kraju konstatovao da sve kad bi i prihvatio kao tačne tvrdnje apelanta da je sa tuženim dogovorio kupoprodajnu cijenu u visini od 15.000,00 KM, da bi i u tom slučaju odbio kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev, jer ovaj sud cijeni da je predmetni ugovor o prodaji realizovan u pretežnom dijelu.
5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000942 od 5. jula 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-873/04 od 28. decembra 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ocijenio kao neosnovane revizione navode apelanta da je pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba ZPP, jer utvrdio da je drugostepeni sud rješavajući po žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude postupajući prema odredbi člana 231. ZPP izvršio ocjenu svih žalbenih navoda apelanta, koji su od odlučnog značaja. Vrhovni sud je takođe ocijenio da je Kantonalni sud pravilno izveo zakjučak da je prvostepeni sud svoju presudu pravilno zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom primjenom člana
8. ZPP, pa je stoga i pravilno zaključio da je tuženi apelantu na ime kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor isplatio iznos od 10.000,00 KM, da je apelant taj iznos primio, da je tuženi 28. jula 1997. godine ušao u posjed ovog poslovnog prostora i da je danas u posjedu istog, a što je vidljivo i iz sadržaja potvrde koju je apelant svojeručno potpisao. Vrhovni sud je takođe zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da potvrda sadrži sve elemente kupoprodajnog ugovora, jer je određen predmet prodaje, cijena i vrijeme zaključenja, potpisi stranaka i svjedoka. Isto tako je ocijenio da su neosnovani revizoni navodi apelanta da tuženi predmetni poslovni prostor drži bez valjanog pravnog osnova tj. bez zaključenog pismenog ugovora s obzirom da nema saglasnost volja o jednom od bitnih elemenata ugovora, kupoprodajnoj cijeni, iz razloga što su se po ocjeni Vrhovnog suda strane dogovorile o cijeni a što je apelant bezuslovno potvrdio svojim potpisom na potvrdi od 28. jula 1997. godine. Osim toga ovaj sud je ukazao da je tačno da stranke nisu zaključile pismeni ugovor o kupoprodaji u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, ali pri utvrđenom činjeničnom stanju kojim je ovaj sud vezan, posjed tuženog nije bez valjanog pravnog osnova, jer apelant nije dokazao da ne postoji pravni osnov po kome tuženi drži predmetni poslovni prostor u posjedu, odnosno sa nije dokazao da se on i tuženi nisu dogovorili o prodaji predmetnog prostora i da ona faktički nije realizovana.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da Kantonalni sud kao drugostepeni sud nije razmotrio žalbu koju je podnio od 16. februara 2004. godine, a što je bio dužan u smislu člana 221. ZPP. Smatra da je drugostepeni sud prilikom donošenja svoje presude očigledno samo razmatrao žalbu koju je uložio punomoćnik tuženogioca od 10. februara 2004. godinee.. Navodi da ne može prihvatiti stav Kantonalnog suda da je u konkretnom slučaju iako nema pismenog ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora, da je ugovor realiziran u pretežnom dijelu, s obzirom da je tuženi ispunio obavezu plaćanja sa 2/3. Ovo iz razloga što je cijena bitan elemenat kupoprodajnog ugovora , koja nije nesumljivo utvrđena. Osim toga, apelant se žali pristrasno postupanje sudije Tihomira Lukesa koji je sudio u prvostepenom postupku, jer je kako navodi tokom rasprave razgovarao na mobilni telefon, pušio, da je u toku postupka bez opravdanih razloga odlagao ročišta zbog nedolaska tuženog, jer je navodno bio bolestan, čime je narušen princip nepristrasnosti suda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9.
10. U odonosu na navode apelanta kojim se žali da mu je pobijanim presudama sudova prekršenoovrijeđeno pravo na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi navoda apelanta da Kantonalni sud kao drugostepeni sud nije razmotrio žalbu koju je podnio od 16. februara 2004. godine, a što je bio dužan u smislu člana 221. ZPP i da je tajdrugostepeni sud prilikom donošenja svoje presude očigledno samo razmatrao žalbu koju je uložio punomoćnik tuženog od 10. februara 2004. godine, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta neosnovani jer uvidom u presudu drugostepenog suda uočava da je taj sud u cijelosti odgovorio na sve bitne žalbene navode apelanta izjavljene protiv prvostepene presude. Dalje, u vezi navoda apelanta da ne može prihvatiti stav Kantonalnog suda da je u konkretnom slučaju iako nema pismenog ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora, da je ugovor realiziran u pretežnom dijelu, s obzirom da je tuženi ispunio obavezu plaćanja sa 2/3, iz razloga što je cijena bitan elemenat kupoprodajnog ugovora , koja nije nesumljivo nije utvrđena, Ustavni sud zapažasmatra da su obrazloženja osporene presude jasna i precizna u smislu 12.u smislu da apelant prvenstveno nije dokazao da tuženi poslovni prostor drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova. Takođe, Naime, S tim u vezi Ustavni sud zapaža da apelant nije osporavao činjenicu da je sa tuženim 28. jula 1997. godine sačinio potvrdu u kojoj su naveli da je od tuženog primio 10.000,00 KM na ime prodaje predmetnog poslovnog prostora, i da je istom potvrdom naglašeno da su ovom isplatom sve obaveze tuženog prema njemu izmirene i . Dalje potvrda je potpisana od strane apelanta , tuženog i dva svjedoka. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud takođe zapaža da su sudovi na sve tri instance imali jedinstven stav da predmetna potvrda sadrži sve bitne elemente jednog ugovor o kupoprodaji, jer je istom definisan predmet prodaje, cijena i vrijeme zaključivanja ugovora, sa potpisima stranaka i svjedoka, bez ikakvih uslova. Zbog toga Ustavni sud smatra da su sudovi osnovano cijenili potvrdu koju su ugovorne strane sačinile cijenili kao da su zaključile da su ugovorne strane zaključile pismeni ugovor o kupoprodaji, jer su i da su takav svoj stav jasno i detaljno obrazložili, da su takav stav zauzeli prvenstveno zbog sadržaja same potvrde jer sadrži sve bitne elemente jeadnog kupoprodajnog ugovora kao idovoljno jasno obrazložili da zbog okolnosti pod kojim je predmetna kupoprodaja izvršena. Prema tome Ustavni sud takođe smatra da su sudovi detaljno obrazložil da su se strane dogovorile o cijeni, a što je apelant bezuslovno potvrdio svojim potpisom na potvrdi od 28. jula 1997. godine. Ustavni sud takođe zapaža da apelant nije dokazao da se sa tuženim dogovorio,li da mu je ovajtuženi dužan da na ime kupovine navedenog prostora platiti iznos od 15.000,00 KM, i da prodaja nije faktički realizirana. Imajući u vidu navedeno iPrema tome pri nespornoj činjenici da je , jer nesporno utvrđeno da je apelant, a što isti nije osporavao primio od tuženog iznos od 10.000,00 KM, Ustavni sud smatra da je logična kontatacija pa je u toj situaciji stav sudova,sudovi su logično zaključilia, na sve tri instance bio identičan da bi i u slučaju i kadaako bi se prihvatila tvrdnja apelanta da je dogovorenaugovorena cijena bila 15.000,00 KM, pošto je nesporno utvrđeno da je apelant od tuženog primio 10.000,00 KM da bi i u toj situaciji zaključilicijenili da jebi tuženi svoju obavezu prema tuženomobaveza bila ispuniojena sa 2/3, što znači u pretežnom dijelu. Nasuprot tome apelant Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da su sudovi donošenjem osporenih presuda prekršili njegovo pravo na pravično suđenje, zbog toga Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani..
13. U pogledu navoda apelanta koji se tiču pristrasnosti sudije Tihomira Lukesa koji je sudio u prvom stepenu, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant navodi da je sudija Lukes tokom rasprave razgovarao na mobilni telefon i pušio, da je u toku postupka bez opravdanih razloga odlagao ročišta zbog nedolaska tuženog, jer je navodno bio bolestan.. Međutim, osim ovih navoda apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost sudije Lukesa. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučio u prvom stepenom postupku bio pristrasan. Ustavni sud primjećuje da je prvostepena odluka donijeta u vijeću trojice sudija. Osim toga, iz dostavljene dokumetacije, odluke kojom je odlučeno o žalbi apelanta protiv porvostepene presude i odluke o reviziji ne proističe da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima isticao nepristrasnost sudije, a što je mogao i trebao u skladu sa odredbama ZPPZakonom o parničnim postupku. Sumnju u nepristrasnost sudije apelant prvi put ističe u postupku pred Ustavnim sudom, pa prema tome Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o nepristrasnosti sudije koji je sudio u prvom stepenu neosnovani. . 14.
15.. Prema tome Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i nedvosmislena u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja na temelju kojeg su sudovi zaključili da potvrda sadrži sve elemente jednog kupoprodajnog ugovora, pa između ostalog i cijenu za koju apelant tvrdi da sudovi nisu utvrdili, pa samim tim budući da apelant nije dokazao da je sa tuženim dogovorio cijenu od 15.000,00 KM, sudovi su zaključili da je tuženi ispatom iznosa definisanogu skladu sa cijenom preciziranom predmetnom potvrdom zaključili da je tuženi u cijelosti izmirio svoje obaveze prema apelantu. zaključili da je apelant dobrovoljno sa tuženim usmeno dogovorio prodaju poslovnog prostora što je vidljivo iz sadržaja potvrde, kojom apelant svojim potpisom potvrđuje da je 28. jula 1997. godine od tuženog primio iznos od 10.000,00 KM i da su sa ovom isplatom obaveze tuženog prema njemu izmirene. Ustavni sud takođe zapaža da su sudovi na sve tri instance imali jedinstven stav da predmetna potvrda sadrži sve bitne elemente jednog ugovor o kupoprodaji, jer je istom definisan predmet prodaje, cijena i vrijeme zaključivanja ugovora, sa potpisima stranaka i svjedoka, bez ikakvih uslova. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava. Nasuprot tome apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način, došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, z. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović