Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2503/07 (M. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2503/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2503/07, rješavajući apelaciju Mladena Mimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Mimića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-Gž-07-000 157 od 16. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici, broj P1-111/2002 od 26. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Mimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 7. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-Gž-07-000 157 od 16. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P1-
111/2002 od 26. januara 2007. godine
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv AD „Boksit“ Milići (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništavanja rješenja o upućivanju na čekanje posla, povratka na posao, isplate primanja po osnovu radnog odnosa počev od 30. jula 1998. godine pa do povratka na posao i naknade nematerijalne štete. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Osnovni sud je donio presudu, broj P1-111/2002 od 26. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 014-0-
Gž-07-000 157 od 16. jula 2007. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Nakon provedenog obimnog dokaznog postupka Osnovni sud je cijeneći sve provedene dokaze kao nesporne činjenice utvrdio da je apelant radio kod tuženog na poslovima obrazovanja u kadrovskoj i opštoj službi u Sektoru pravnih poslova, da je rješenjem direktora tuženog, broj I-A-1-MK-2369/98 od 30. jula 1998. godine upućen na čekanje posla počev od 30. jula 1998. godine pa sve dok postoji smanjen obim poslova. Osnovni sud je dalje utvrdio da su apelant i tuženi 4. juna 2002. godine zaključili Sporazum o otpremnini, broj I-A-1-127, a nakon toga 15. jula 2002. godine i Aneks na ovaj Sporazum kojim su se dogovorili da je tuženi dužan apelantu kao korisniku otpremnine isplatiti otpremninu, povezati radni staž za period od 5. juna 2002. godine do 17. juna 2002. godne, sa kojim datumom će tuženi utvrditi prestanak radnog odnosa apelantu kao tehnološkom višku, i da je tuženi dužan da mu isplati naknadu plate za taj period u iznosu od 137,20 KM. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelantu na temelju navedenog sporazuma rješenjem tuženog, broj I-A-1-1682/02 od 15. jula 2002. godine utvrđen prestanak radnog odnosa zaključno sa 17. junom 2002. godine. Uvidom u tužbeni zahtjev apelanta Osnovni sud je utvrdio da je apelant tražio poništavanje rješenje tuženog kojim je upućen na čekanje posla a ne rješenje o prestanku radnog odnosa, pa s obzirom na navedeno utvrđeno činjenično stanje ovaj sud smatra da nema mjesta razmatranju tužbenog zahtjeva apelanta u dijelu kojim traži da ga tuženi vrati na posao i ostalih zahtjeva navedenih u tužbi, jer pravne posljedice prestanka radnog odnosa ne proizilaze iz akta čije poništenje apelant traži tužbom. Po ocjeni ovog suda one bi eventualno proistekle iz akta kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa, da je apelant tužbenim zahtjevom tražio poništavanje tog akta tuženog i da sud eventualno utvrdi da je taj akt nezakonit, pa bi u tom slučaju po ocjeni ovog suda bilo mjesta donošenju odluke o vraćanju apelanta na posao. Ovo tim prije što je Osnovni sud utvrdio da su apelant i tuženi zaključili Sporazum o otpremnini i aneks na Sporazum kojim su dogovorili isplatu otpremnina i povezivanje radnog staža apelantu i da mu kao tehnološkom višku prestaje radni odnos, na temelju čega je ovaj sud zaključio da se apelant saglasio sa prestankom radnog odnosa zaključno sa 17. junom 2002. godine.
3. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da su u postupku pred prvostepenim sudom provedeni svi dokazi koje su predlagale parnične stranke nakon čega je Osnovni sud polazeći od rezultata provedenih dokaza a imajući u vidu nesporne činjenice i navode parničnih stranaka, odlučio odbiti zahtjev apelanta. Ovaj sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno našao da na osnovu ovako postavljenog tužbnog zahtjeva apelanta nema mjesta donošenju odluke da se apelant vrati na posao, jer pravne posljedice prestanka radnog odnosa ne proizilaze iz akta čije je poništenje apelant tužbom tražio, a pri tome imajući u vidu sporazum o otpremnini koji su apelant i tuženi zaključili.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da donošenjem osporenih presuda sudovi čine niz povreda materijalnog prava i da se stavljaju na stranu društveno i ekonomski jače strane, čime u javnosti stvaraju negativnu sliku o pravosudnom sistemu, a njemu čine povredu. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u suštini žali da se sudovi nisu izjasnili o zakonitosti donošenja rješenja o čekanju, neovisno od toga da li se može vratiti na posao, jer smatra da je izdato bez ikakvih kriterija i da je nezakonito iz formalno-pravnih razloga. Dalje navodi da su sudovi vršili trijažu dokaza koji idu u korist tuženom, čime njemu čine direktnu štetu. Tako naprimjer Osnovni sud ne navode dokument Direkcije za privatizaciju iako je predočen u zapisnik, iz koga se vidi struktura kapitala u preduzeću i neovlaštenost direktora da izdaje ovakva rješenja. Isto tako sudovi odbijaju kao dokaze načine imenovanja direktora i Upravnog odbora tuženog u vrijeme kad je on bio izložen šikaniranju, pa i ovim rješenjem o čekanju posla. Sudovi ne obrazlažu ni dokaz da je kod tuženog u navedenom periodu bilo prijema novih radnika, što znači da nije bilo tehnološkog viška, već namjera tuženog da krši njegova ljudska prava. Sudovi se pozivaju na sporazuma o otpremnini po kome mu je radni odnos prestao, koji je usljedio četiri godine poslije donošenja rješenja o čekanju posla, i koji ni na koji način nije mogo uticati na ocjenu zakonitosti rješenja o čekanju, koji je predmet njegovog tužbenog zahtjeva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U odnosu na navode apelanta da povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U odnosu na navode apelanta kojim se žali da se sudovi nisu izjasnili o zakonitosti donošenja rješenja kojim je upućen na čekanje posla, neovisno od toga da li se može vratiti na posao, Ustavni sud uočava da su ovi navodi u suprotnosti sa postavljenim tužbenim zahtjevom apelanta u postupku pred redovnim sudom, na temelju kojeg zahtjeva su sudovi i odlučivali, jer se apelantov zahtjev odnosio na poništavanje rješenja tuženog kojim je upućen na čekanje posla i s tim u vezi ga tuženi vrati na posao. Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta kojim se poziva na ocjenu zakonitost rješenja tuženog o čekanju posla, jer je nakon donošenja navedenog rješenja sa tuženim zaključio Sporazum o otpremnini i aneks na Sporazum, kojim je sa tuženim dogovorio da mu je ovaj dužan isplatiti otpremninu, povezati radi staž, i da je saglasan da mu tuženi kao tehnološkom višku utvrdi prestanak radnog odnosa zaključno sa 17. junom 2002. godine, jer apelant ne postavlja pitanje zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa tuženog koje je doneseno nakon rješenja o čekanju posla. Osim toga Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda jasna i precizna da s obzirom da je apelant tužbenim zahtjevom tražio poništavanje rješenje tuženog kojim je upućen na čekanje posla a ne rješenja o prestanku radnog odnosa, a u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem sudovi su opravdano zaključili da nema mjesta razmatranju tužbenog zahtjeva apelanta u dijelu kojim traži da ga tuženi vrati na posao kao i ostalih zahtjeva navedenih u tužbi, jer pravne posljedice u smislu njegovog vraćanja na posao nemogu proizaći iz akta čije poništenje apelant tužbom traži. Takođe, Ustavni sud konstatuje da odluke sudova sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan, jer su sudovi utvrđeno činjenično stanje doveli u vezu sa naknadno zaključenim sporazumom apelanta i tuženog kojim su se oni između ostalog dogovorili i o prestanku radnog odnosa apelanta, pa stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta da se sudovi nisu izjasnili o zakonitosti donošenja rješenja kojim je upućen na čekanje posla, neovisno od toga da li se može vratiti na posao neosnovani. U odnosu na navode apelanta da su sudovi vršili trijažu dokaza koji idu u korist tuženom, čime su mu pričinjavali direktnu štetu, uvidom u osporene presude sudova Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli sve bitne dokaze o odlučnim činjenicama na temelju kojih su odlučili o tužbenom zahtjevu apelanta, i u tom smislu su u obrazloženjima svojih presuda dali jasna i precizna obrazloženja, zbog čega Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta neosnovani.
9. Stoga u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se, također, žali da mu je osporenim presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nezakonitom postupanju suda. Ustavni sud je međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović