Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2271/07 (M. B.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2271/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2271/07, rješavajući apelaciju Mehmeda Breščića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Breščića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001109 od 28. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Breščić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog podnio je 7. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001109 od 28. juna 2007. godine.

2. Općinski sud u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj P-202/05 od 7. jula 2005. godine kojom je odbio apelanta sa zahtjevom da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu kao nezakonito i da se „Brovis“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelanta vrati na posao i isplati mu 3.728,85 KM na ime regresa i na ime izgubljene zarade, za period preciziran u presudi. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant radio kod tuženog do 9. avgusta 2004. godine kada mu je prestao radni odnos otkazom ugovora o radu, sa danom 3. avgust 2004. godine. Općinski sud je utvrdio da je u obrazloženju rješenja kojim je apelantu otkazan ugovor o radu navedeno da je 3. avgusta 2004. godine apelantu ponuđeno da radi duže od redovnog radnog vremena, što je apelant odbio, kao i da mu je sljedeći dan ponuđeno da se vrati na posao, ali je apelant tu ponudu odbio. Takođe, u obrazloženju rješenja je navedeno da se radi o izvanrednom otkazu ugovora bez poštovanja otkaznog roka. Općinski sud se na osnovu utvrđenih činjenica našao da je apelant samovoljno napustio posao 3. avgust 2004. godine, nije se više vraćao na posao (iako mu je ostavljena mogućnost da se vrati), a kasnije je zatražio svoju radnu knjižicu i dokumentaciju. Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 88.a) Zakona o radu kojim je utvrđeno pravo zaposlenika da može otkazati ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka, te je utvrdio da je rješenje o otkazu zakonito iako je u obrazloženju navedeno da poslodavac koristi zakonsko pravo otkaza ugovora bez poštivanja otkaznog roka. Naime, prema stavu prvostepenog suda iz utvrđenih činjenica proizilazi da je apelant samovoljno napustio posao. Sud je iz utvrđenih činjenica odlučio da tužbeni zahtjev apelanta odbije kao neutemeljen.

3. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj Gž-1287/05 od 20. juna 2006. godine kojom je žalbu apelanta djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je poništio rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu i naredio tuženom da apelanta vrati na posao kao i da mu isplati iznos od 3.358,08 KM na ime naknade plate i regresa, za zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da tuženi nije proveo postupak iz člana 88. Zakona o radu, odnosno nije utvrdio teži prestup ili težu povredu radne obaveze od strane apelanta a koje su takve prirode da se od poslodavca ne bi moglo očekivati da nastavi radni odnos sa apelantom. Kantonalni sud je nadalje naveo da činjenica da tuženi nije ispoštovao otkazni rok čini rješenje nezakonitim. Dakle, Kantonalni sud je naveo da rješenje nema sve potrebne elemente zakonitosti, jer je rješenje tuženi mogao donijeti na osnovu člana 88 Zakona o radu, a nakon provedenog postupaka i utvrđene povrede radne obaveze ili na osnovu člana 88.a) Zakona o radu da je zahtjev za otkaz podnio apelant, a što Kantonalni sud nije utvrdio u konkretnom slučaju. Pošto je utvrdio nezakonitost rješenja o otkazu ugovora apelantu Kantonalni sud je odlučio o zahtjevu apelanta za isplatu plate i drugih primanja iz radnog odnosa i istom udovoljio.

4. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-

0-Rev-06-001109 od 28. juna 2007. godine kojom je reviziju uvažio drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je našao da je revizija od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima te je istu u skladu sa članom 237. stav 3. ZPP dopustio. Vrhovni sud je nadalje naveo da je revizija osnovana. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant odbio raditi prekovremeno, te je napustio radno mjesto 3. avgusta 2004. godine, a sljedećeg dana je odbio poziv tuženog koji je došao u dvorište apelanta da ga pozove da se vrati na posao, te je došao kod tuženog po radnu knjižicu, a savjet radnika tuženog iz pravne službe da se predomisli odbio, te ponovo došao tražiti radnu knjižicu kada je i pismeno podnio zahtjev da mu se vrati dokumentacija (sve navedeno utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka, a ni sam apelant nije osporio). Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan zaključak drugostepenog suda je otkaz o radu nezakonit i suprotan odredbama člana 88. i 88a Zakona o radu. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica koje su nesporne pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je naveo da otkaz ugovora o radu apelant nije dobio jer je napustio radno mjesto 3. aprila 2004. godine, već iz razloga što je nakon toga odbio da se vrati na posao i došao po radnu knjižicu. Vrhovni sud je naveo da pri tome nije bitan motiv, zbog čega je apelant tako postupio. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 88. Zakona o radu predviđeno da zaposlenik može dati otkaz ugovora o radu bez otkaznog roka, te se apelantov pisani podnesak kojim traži radnu knjižicu i dokumenta može smatrati otkazom u skladu sa članom 91. Zakona o radu. Osim navedenog Vrhovni sud je utvrdio da apelant od 4. do 9. avgusta 2005. godine (kada je donijeto rješenje o otkazu) nije dolazio na posao a nakon toga je podigao radnu knjižicu, što bi predstavljalo osnov za donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu u skladu sa članom 88. stav 1. Zakona o radu i takve je prirode da se od tuženog ne može očekivati da nastavi i produži radni odnos sa apelantom. Imajući u vidu sve izneseno, kao i razloge prvostepene presude Vrhovni sud je donio odluku u skladu sa članom 250. stav 1. ZPP.

5. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava apelant vidi u činjenici da je Vrhovni sud prihvatio reviziju pozivajući se na odredbu člana 237. stav 3. ZPP. Apelant ističe da je ovaj član predviđen radi kreiranja sudske prakse, a apelantov slučaj je specifičan i na njega se nije trebao primijeniti ovaj član. Osim toga, apelant navodi da je Vrhovni sud, ukoliko je već prihvatio reviziju, trebao bolje ispitati slučaj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava a što je rezultiralo prihvatanjem revizije tuženog i donošenjem osporene presude. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na član 237. stav 3. prihvatio reviziju tuženog, cijeneći da je ovaj slučaj od značaja za druge slične slučajeve iz radno-pravnih odnosa, te je dovoljno jasno i precizno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Naime, u skladu sa svojim ovlastima Vrhovni sud je našao da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo te je odluku drugostepenog suda preinačio i potvrdio prvostepenu presudu. S tim u vezi, Ustavni sud posebno primjećuje da je osporena odluka donijeta na osnovu činjenica koje su utvrđene u postupku, koje ni apelant nije negirao. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud smatra da u apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2271/07 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio