Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2023/07 (H. O.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2023/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2023/07, rješavajući apelaciju Huseina Odobašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Odobašića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U 845/05 od 23. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-04/1-41-
2025/05, od 15. avgusta 2005. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla broj 11-41-UP/LI-2-1671/04 od 25. februara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Odobašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U 845/05 od 23. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-04/1-41-2025/05, od 15. avgusta 2005. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 11-41-UP/LI-2-1671/04 od 25. februara 2005. godine.
2. Služba je donijela rješenje broj 11-41-UP/LI-2-1671/04 od 25. februara 2005. godine kojim je apelantu, kao ratnom vojnom invalidu sa 60% invaliditeta, priznato i dalje svojstvo ratnog vojnog invalida sa 60% invaliditeta na osnovu ranjavanja koje je zadobio kao pripadnik Armije R BiH. Na osnovu toga mu je priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 132,00 KM, počevši od 1. januara 2005. godine, pa sve dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje ovog prava. U obrazloženju predmetnog rješenja Služba je navela da iz medicinske dokumentacije proizilazi da je apelant liječen zbog posljedica ranjavanja u lijevu stranu grudnog koša i lijevu lumbalnu regiju. Nadalje, u toku postupka zatraženo je mišljenje Prvostepene ljekarske komisije. Na osnovu nalaza komisije utvrđeno je da apelant ispunjava uslove za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, u skladu za članom 3. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 33/04). Nadalje, Služba je navela da je novčani iznos utvrđen prema Naredbi federalnog ministarstva br. 03-02-280/99 od 4. maja 1999. godine do 31. decembra 2004. godine
3. Protiv rješenja Službe apelant je izjavio žalbu. Ministarstvo je donijelo rješenje broj UP-II-
04/1-41-2025/05 od 15. augusta 2005. godine kojim je odbijena apelantova žalba kao neosnovana, a prvostepeno rješenje je izmijenjeno tako što je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 132,12 KM. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepena ljekarska komisija utvrdila invaliditet apelantu od 60%, a u postupku po žalbi je zatraženo mišljenje Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica, koja je takođe utvrdila invaliditet apelanta u visini od 60%. Kako je od strane drugostepene ljekarske komisije potvrđen stepen invalidnosti apelanta Ministarstvo je odbilo žalbu.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu. Kantonalni sud je donio presudu broj U 845/05 od 23. aprila 2007. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su organi uprave na osnovu saglasnih ljekarskih komisija utvrdili da je apelant ranjen kao pripadnik Armije RBiH, te da je ranjavanje ostavilo posljedice na apelanta, te je vojni invaliditet cijenjen „analogno po tački 240., odnosno tački 223. u visini od 60%. trajno“. Kantonalni sud je naveo da su obje ljekarske komisije imale u vidu cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o oboljenju i liječenju apelanta i dale potpuno saglasne nalaze i mišljenje u pogledu procenta vojnog invaliditeta, pa upravni organi nisu imali nikakvog opravdanog razloga da sumnjaju u objektivnost njihovih nalaza i mišljenja, posebno u nalaz drugostepene ljekarske komisije kao najvišeg stručnog tijela u toj oblasti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije ponudio nikakvu novu medicinsku dokumentaciju kao dokaz da mu je u spornom periodu trebalo priznati veći procenat vojnog invaliditeta od 60%, odnosno da ima trajne psihofizičke probleme i da mu je neophodna stalna njega i pomoć drugog lica.
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer smatra da je u postupku okončanom osporenom presudom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Apelant takođe navodi da „tačke 240 i 223.“ na koje se pozvao sud i upravni organi nemaju nikakve veze sa ratnim vojnim invaliditetom, već se iste odnose na civile oboljele od tuberkuloze i operisane, kao i na civilne bolesnike oboljene od plućnih bolesti. Apelant se žali da nije imao pristup sudu odnosno nije mogao pred Kantonalim sudom iznijeti činjnice. Apelant smatra da je stepen njegove invalidnosti veći nego onaj koji je utvrđen u postupku pred upravnim organima, a što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda. Apelant takođe navodi da su mu povijeđena prava na preispitivanje sudske odluke od strane višeg suda, iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pravo na naknadu za pogrešnu presudu iz člana 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i princip ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju sa „posebnima akcentom“ na pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant takođe navodi da mu je povrijeđeno pravo „iz Anexa 4, članak 2 stavovi 1, 2, 3. i 4. u sprezi sa članak 3 stav 3 točke a i b; u sprezi sa članak 10 i Anex 1 uz anex 4 (popis ratificiranih međunarodnih konvencija) sve u sprezi sa Anex 2 točka 2“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da su Služba, Ministarstvo i Kantonalni sud pogrešno primjenjujući Zakon o pravima boraca i članova njihovih porodica i pogrešno utvrdivši činjenično stanje donijeli odluke na temelju kojih je apelantu utvrđen manji procenat invalidnosti. U vezi s tim, S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud u navodima iz apelacije, kao u dokumentima koju su mu prezentirani nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava od strane upravnih organa i suda bila očigledno proizvoljna, nego upravo suprotno da obrazloženja osporenih odluka, prvenstveno obrazloženja Ministarstva i Kantonalnog suda sadrže jasne i argumentovane razloge za takve odluke, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da su odluke donijete na bazi mišljenja ljekarskih komisija koje su nadležni organi i sud prihvalitili kao stručna i objektivna, a nakon uvida u komplentu medicinsku dokumetnaciju o oboljenju i liječenju apelanta. U kontekstu navedenog, budući da su upravni organi i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije .
10. U vezi sa navodom apelanta da nije imao mogućnost da pred Kantonalnim sudom „iznese činjenice“, odnosno da mu je onemogućeno da prisustvuje raspravi, Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud odlučujući po tužbi utvrdio da je u upravnom postupku proveden odgovarajući dokazni postupak i pravilno utvrđene relevantne činjenice. Na tako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je primijenio važeće materijalno-pravne propise i dao jasno obrazloženje svoje odluke , koje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je odredbama Zakona o upravnom sporu u članu 33. („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), propisano da sud donosi odluku na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Nadalje, iz odredbi čl. 28.-32. Zakona o upravnom sporu proizilazi da je usmena rasprava izuzetak i da sud u upravnom sporu rješava nejavno. Osim toga Ustavi sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. aprila 2006, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud utvrdio da, budući su aplikanti imali mogućnost da izlože predmet u pismenoj formi i da prezentiraju svoje odgovore na komentare druge strane, javna rasprava nije bila potrebna, pa je zaključio da u pogledu neodržavanja javne rasprave član 6. stav 1. Evropkse konvencije nije povrijeđen:
11. Imajući u vidu stav Evropskog suda, kao i činjenicu da je apelant u postupku pred Kantonalnim sudom ponavljao navode koje je već istakao pred upravnim organima i iznosio činjenice koje su bile predmet utvrđivanja i od upravnih organa, a koje nije uspio dokazati, te kako je imao mogućnost da u pismenoj formi dostavi svoje dokaze, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, ne udovoljavajući apelantovom prijedlogu da se održi javna rasprava Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na raspravu pred sudom.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Što se tiče navoda apelanta da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se odredba člana 13. Evropske konvencije mora razmatrati zajedno sa nekim od drugih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, jer ova odredba ima akcesoran karakter. Iako apelant nije izričito naveo, iz sadržaja aplacije proizilazi da povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u vezi s pravom na pravično suđenje. Naime, apelant smatra da mu je ovo pravo prekršeno zato što nije imao pravo žalbe protiv pobijane odluke Kantonalnog suda. Ustavni sud konstatuje da se prema odredbama člana 40. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05) ne može izjaviti žalba protiv odluke donesene u upravnom sporu. Ustavni sud podsjeća da se, u kontekstu prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava garantuje samo pravo na pristup sudu, ali ne i mogućnost podnošenja žalbe višem sudu nakon što nezavisni i nepristrasni sud odluči o pravnoj stvari. Prema tome, u slučajevima navedenih povreda u sudskim odlukama član 13. Evropske konvencije ne obavezuje državu da osigura mogućnost žalbe višem sudu da bi se ustanovilo da li je došlo do povrede prava iz Evropske konvencije (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, Odluke i izvještaji 49, 67). U takvim slučajevima član 13. Evropske konvencije ne pruža dodatnu zaštitu u odnosu na onu koju predviđa član 6. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa ostalim navodima apelnata (čl. 2.,3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju), Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio kršenje navedenih prava prava, već ih je samo paušalno naveo. Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije na koja se poziva (pogotovo kada se ima činjenica da su ova prava zagarantovana licima u krivičnom i u vezi sa krivičnim postupkom), niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović