Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2539/07 (V. T.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2539/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2539/07, rješavajući apelaciju Vladana Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladana Todorovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kž-07-000 056 od 26. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-K-06-000 146 od 5. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladan Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Pijeska, podnio je 12. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Kž-07-000 056 od 26. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-
0-K-06-000 146 od 5. aprila 2007. godine.
2. Osnovni sud donio je presudu broj 092-0-K-06-000 146 od 5. aprila 2007. godine kojom je apelanta primjenom člana 290. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobodio od optužbe da je počinio krivično djelo tjelesna povreda iz člana 155. stav1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ). Osnovni sud je istom presudom odlučio da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava, kao i da se oštećena upućuje na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva. U obrazloženju presude sud je naveo da nakon provedenog postupka u kojem je saslušao svjedoke, Milunku Dubočanin (u daljnjem tekstu: oštećena), vještake i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju utvrdio da je apelant 7. februara 2005. godine nakon kraće svađe i prepirke fizički napao oštećenu. Sud je do ovog zaključka došao na osnovu izjave oštećene, kao i izjava svjedoka koji nisu bili očevidci ali su vidjeli oštećenu kada je izašla iz kancelarije apelanta (gdje se događaj desio) i koji su naveli su da je oštećena uzela tašnu, vikala i psovala i rekla da je apelant neće daviti. Svjedoci su naveli da je oštećena bila uplakana, da je galamila i da nije pokazala povrede ili tragove na vratu. Sud je takođe saslušao kao svjedoka doktora kome se oštećena javila u Domu zdravlja i kome je rekla da je apelant davio, zbog čega joj je doktor izdao ljekarsko uvjerenje. Doktor je u toku postupka izjavio da je na vratu oštećene vidio crvenilo i da nije bilo drugih povreda. Doktor je istakao da je crvenilo moglo nastati i kao posljedica bijesa, češanja i grebanja. Sud je saslušao i vještaka Radenka Vukovića koji izjavio da u ljekarskom uvjerenju stoji dijagnoza crvenilo i bolna osjetljivost vrata, a te su povrede mogle nastati djelovanjem tupe mehaničke sile, najvjerojatnije pritiskom prstiju šake „i te povrede predstavljaju minorno oštećenje tjelesnog integriteta i imaju obilježje lake tjelesne povrede“. Vještak je na pretresu izjavio da je pritisak bio blag i kratkog trajanja. Sud je analizirao sadržaj provedenih dokaza i zaključio da se desio fizički konflikt između apelanta i oštećene, koji se završio crvenilom na vratu oštećene, koje je prouzrokovao apelant blagim i kratkotrajnim pritiskom. Usljed takvog pritiska prouzrokovano crvenilo je sa aspekta sudske medicine minorno oštećenje tjelesnog integriteta. Zbog svega navedenog sud je zaključio da se u radnjama apelanta ne stiču bitna obilježja bića krivičnog djela tjelesne povrede iz člana 155. ZKP. Nakon pravne analize krivičnog djela Tjelesna povreda i činjenice da je vještak naveo da se radi o minornim, dakle beznačajnim povredama (a zanemarujući mišljenje vještaka da se radi o povredama koje imaju obilježje lake tjelesne povrede, jer se vještak ne može o tome izjašnjavati), te imajući u vidu činjenicu da je doktor izjavio da je crvenilo moglo nastati i od bijesa, sud je u skladu sa članom 290. stav 1. tačka a) ZKP (koji propisuje oslobađanje od optužbe ako djelo za koje je optužen nije propisano kao krivično djelo) oslobodio apelanta od optužbe.
3. Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) i apelant izjavili su žalbu protiv prvostepene presude.
4. Okružni sud donio je presudu broj 014-0-Kž-07-000 056 od 26. juna 2007. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud našao dokazanim na osnovu izjava svjedoka, oštećene i drugih materijalnih dokaza da se između apelanta i oštećene desio fizički konflikt. Međutim, sporna činjenica u postupku je da li je takvim radnjama apelant počinio krivično djelo iz člana 155. stav 1 KZ RS. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud i tužilaštvo daju identične definicije krivičnog djela ali sa različitim zaključkom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da se ne radi o krivičnom djelu. Okružni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda. U odnosu na žalbu apelanta Okružni sud je istakao da je ista neosnovana i kontradiktorna. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud sve odlučne činjenice pravilno i nedvosmisleno utvrdio i na osnovu utvrđenih činjenica izveo zaključak da se u radnjama apelanta ne stiču obilježja bića krivičnog djela, „a ne zaključak da nije dokazano da je optuženi [apelant] počinio navedeno krivično djelo kako to žalba optuženog ističe “.
5. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama, jer prema navodima apelanta nije imao nikakav kontakt sa oštećenom, što sud pogrešno navodi. Apelant osporava „zaključak suda“ da je „učinio tamo neko djelo ali to što sam ja učinio nema elemenata krivičnog djela“. Apelant navodi da je trebao biti oslobođen optužbe po osnovu članu 290. stav 1 tačka c) ZKP. Osim toga, apelant navodi da nije imao pravo na adekvatnu odbranu, jer je želio da ga zastupa njegov brat, koji je advokat, a sud mu to nije dozvolio, pa je morao da se brani sam. Apelant taži da se njegova apelacija usvoji i presuda drugostepenog suda preinači tako što se oslobađa optužbi po „članu 290. tačka c) ZKP“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta da ga je sud (pogrešno) oslobodio po članu 290 tačka 1 stav a) ZKP umjesto po članu 290. stav 1. tačka c) ZKP, kako apelant smatra da je trebao, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da postoje dokazi koji ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije niti apelantovi navodi o tome po kojem je članu ZKP oslobođen od optužbe na bilo koji način pokreću pitanje prava na pravično suđenje iz člana
6. stav 1. Evropske konvencije.
10. U vezi sa apelantovim navodom da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer ga nije mogao zastupati brat, Ustavni sud ističe da član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije garantira svakom pravo «da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde». Dakle, pravo na odbranu, u svakom konkretnom slučaju, može se ostvariti na jedan od tri moguća načina. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant na glavnom pretresu, na upit sudije izjavo da „će angažovati branioca, odnosno razmisliću o tome“. Obzirom da je apelant odlučio da se brani sam, iako je znao da može angažovati branioca, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović