Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2744/07 (M. P.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nacionalizacija
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2744/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2744/07, rješavajući apelaciju Mihaila Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihaila Petrovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
310/05 od 13. jula 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž 84/04 od 18. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-274/02 od 13. juna 2003. godine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihaila Petrovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
310/05 od 13 jula 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž 84/04 od 18. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-274/02 od 13. juna 2003. godine u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mihail Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 17. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-310/05 od 13 jula 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž 84/04 od 18. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-274/02 od 13. juna 2003. godine.
2. Osnovni sud je donio presudu P-274/02 od 13. juna 2003.godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen između Vuka Gačinovića (u daljnjem tekstu: tuženi) i Opštine Trebinje, koji se nalazi u Trebinju, pa da se naloži zemljišno knjižnom uredu da uspostavi stanje u zemljišnim knjigama koje je bilo prije provedbe navedenog ugovora o otkupu i to na način da se briše pravo svojine sa imena tuženog, kao i da tuženi naknadi apelantu troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant suvlasnik 1/6 zgrade u kojoj se nalazi sporni (otkupljeni) stan i ujedno nasljednik bivšeg vlasnika cijele zgrade. Stan koji je otkupljen nalazi se u potkrovlju zgrade, vodi su kao stan u društvenoj svojini i ugovorom o korištenju stana dodijeljen je Marku Gačinoviću 1976. godine. Nosilac stanarskog prava na stanu do svoje smrti bio je Marko Gačinović, a njegova supruga Stana Gačinović je zaključila ugovor o otkupu stana i postala vlasnik 1/1, a kasnije ga poklonila svom unuku (tuženom). Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova, član 9. kojim je propisano da se može otkupiti stan u državnoj svojini. Nadalje, sud je naveo da se apelant poziva na član 16a Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), kojim je propisano da se ne mogu prenositi, otuđivati i na drugi način raspolagati sa zgradama i stanovima kao posebnim dijelovima zgrade, ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji. Međutim, prema stavu Osnovnog suda ova odredba se ne može tumačiti tako da zabranjuje privatizaciju državnih stanova koji su u režim društvene svojine prešli nacionalizacijom. Sud je iznio svoj stav da, navedenom odredbom „zabranjuje se prenos i otuđivanje takvih nekretnina iz društvene svojine, a ne kako to smatra tužilac (apelant) pa isti predstavljaju pravni osnov koji onemogućava privatizaciju stanova koji su u državnu svojinu prešli nacionalizacijom.“ Osim toga, Osnovni sud je istakao da su Zakon o vraćaju oduzete imovine i obeštećenju i Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti koji su regulisali pitanje povrata imovine koja je oduzeta licima nakon 1. januara 1945. godine odlukom Visokog predstavnika proglašeni ništavim, pa ne postoji niti jedan propis koji reguliše pitanje povrata nacionalizovane imovine ranijim vlasnicima.
3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio presudu Gž 84/04 od 18. februara 2005. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se apelant žali da je prvostepeni sud propustio utvrditi da li je predmetni stan nacionalizovan ili ne i kako je na preduzeće „4. Oktobar“ prešlo pravo da da stan na korištenje. Okružni sud je s tim u vezi istakao da je iz z.k. izvatka vidljivo da je predmetni stan društvena svojima 1/1. Takođe, Okružni sud je naveo da žalba neosnovano ističe da je neodrživo pravno stanovište prvostepenog suda da se članom 16. Zakona o prometu nepokretnosti ne onemogućava privatizacija. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, broj 22/01, u članu 1.), regulisano da se zgrade i stanovi kao posebni dijelovi zgrada ne mogu prenositi, otuđivati i drugi način s njim raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji. Međutim, u istom Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o prometu nepokretnosti, u članu 4. je navedeno da ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u službenom glasniku, a primjenjivaće se do 31. decembra 1991. godine. Kako je prenos prava vlasništva izvršen izvan roka navedenog u ovom zakonu, odnosno njegovim izmjenama, Okružni sud je našao da se ne može govoriti o primjeni člana 16a. Takođe, Okružni sud je ponovio zaključak prvostepenog suda da je Visoki predstavnik poništio zakone o vraćanju nacionalizovane imovine, te je istakao činjenicu da nije donijet zakon o restituciji, zbog čega je potvrdio zaključak prvostepenog suda da ne postoji pozitivan pravni propis koji reguliše povrat nacionalizovane imovine.
4. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu Rev-
310/05 od 13. jula 2007. godine kojom se revizija odbija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana i da su presude nižestepenih sudova pravilne i zakonite. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da pravni osnov za svoj zahtjev apelant nalazi u članu 16a Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prometu nepokretnosti. Vrhovni sud je nadalje istako da je u članu 4. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prometu nepokretnosti utvrđeno da zakon stupa na snagu danom objavljivanja u službenom listu a primjenjivaće se do 31. decembra 1991. godine. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da apelant nema ni neki drugi pravni osnov po kojem bi stekao pravo vlasništva na spornom stanu. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 20. i
33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, kao ni da nema drugih zakonskih odredbi po kojima se može udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanta.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu po članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je država oduzela imovinu kada je provela nacionalizaciju, i možda je to bilo u opštem interesu, ali nije u opštem interesu da sada tu imovinu daje drugima umjesto da je vrati ranijim vlasnicima. Osim, toga apelant navodi da član 9. Zakona o privatizaciji stanova daje mogućnost otkupa stanova u državnoj svojini, ali uz tumačenje svih propisa ne može se zaključiti da su u toj kategoriji nacionalizovani stanovi. Osim toga, apelant ističe da je vlasnik u A listu z.k. uloška na zgradi upisana društvena svojina, a stan je na korištenje predniku tuženog dalo preduzeće „4. Oktobar“, pa se [od strane suda] „uopšte nije utvrdilo, ni utvrđivalo postojanje osnova za prelazak davanja na korištenje sa opštine na preduzeće, kao ni da sudovi nisu naveli materijalni propis o prelasku određenih vidova svojine sa jednog na drugi. Takođe, apelant navodi da Okružni i Vrhovni sud navode da ne postoji niti jedan propis o povratu imovine ranijim vlasnicima, pa se nije moglo udovoljiti njegovom zahtjevu, iako on takav zahtjev nije ni postavio. Nadalje, apelant se žali da dejstvo zakona (kako je utvrđeno članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prometu nekretnina) ne može biti vremenski ograničeno.Osim toga, apelant ističe da je poznato da je u pripremi zakon o restituciji koji će urediti vraćanje imovine ranijim vlasnicima, pa je iz navedenog razloga bilo nedopustivo dozvoliti otkup odnosno privatizaciju nacionalizovanih stanova. Apelant se takođe poziva na Aneks G Sporazuma o pitanju sukcesije, kao i na propise u Federaciji Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Apelanta se žali i da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
8. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te na navodima da odluke nisu zasnovane na relevantnom zakonu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, Presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance utvrdili da zahtjev apelanta nije osnovan, i to navodeći da ne smatraju da se član 16.a Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prometu nepokretnosti odnosi na zabranu privatizacije stanova koji su u državno vlasništvo prešli nacionalizacijom. Osim toga, Okružni i Vrhovni sud su se pozvali na propis kojim je utvrđeno da je član 16a bio ograničenog trajanja, odnosno važio je do 31. decembra 1991. godine. Nadalje, sudovi su utvrdili da nema pozitivnih propisa koji regulišu povrat nacionalizovane imovine ranijim vlasnicima, kao i da nema smetnji za privatizaciju stana koji je nacionalizovan, u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji stanova
10. Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže jasne razloge odlučenja o spornim pitanjima, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, zbog čega nema ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanta. Osim toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, op. cit, Odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Naime, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je isticao tokom sudskog postupka, a te navode su razmotrili redovni sudovi odlučujući po tužbi, žalbi i reviziji apelanta. Dakle, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na imovinu
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, zato što je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana koja je od prednika apelanta nacionalizovan. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava na imovinu temelji na navodima da se nacionalizovana imovina treba vratiti ranijim vlasnicima i ne može se dalje otuđivati iz društvene, odnosno državne imovine, jer je to, prema mišljenju apelanta, u suprotnosti i sa Zakonom o prometu nepokretnosti.
14. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, smo nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).
15. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu pozivajući se gore pomenuti član 16a. Zakona o prometu nepokretnosti i na činjenicu da se nacionalizovana imovina treba vratiti ranijem vlasniku (odnosno njemu kao nasljedniku), što znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanta, niti se on u postupku pojavljuje kao vlasnik, odnosno posjednik te imovine, već samo kao podnosilac zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelant mogao imati bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu da se poništi ugovor zaključen između tuženog i Opštine Trebinje, sa ubjeđenjem da je isti protuzakonit, a znajući da u Bosni i Hercegovini nije donesen zakon o restituciji ranije nacionalizovane imovine. Ustavni sud, prije svega, ističe da je kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi sporni stan upisana država sa 1/1 vlasništva, te da je stan otkupljen u skladu sa važećim odredbama Zakona o privatizaciji stanova. Dalje, apelant je u vrijeme podnošenja tužbe znao da zakon o denacionalizaciji nije donesen, kao i da je ranije donijet Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti Odlukom visokog predstavnika poništen. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se uvjerenje apelanta da će uspjeti sa takvim zahtjevom, uprkos tome što nije donijet zakon o vraćanju nacionalizovane imovine, i pozivajući se samo na član 16.a) Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prometu nepokretnosti, kojim su unijete izmjene na koje se apelant poziva, ali kojim je i utvrđeno vremensko trajanje odredbi zakona, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u restituciju i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu.
16. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović