Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2466/07 (Ž. Đ.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2466/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2466/07, rješavajući apelaciju Željka Đurovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Đurovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000031 od 16. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Đurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 3. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 031 od 16. juna 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. jula 2009. godine.

2. Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj RS-182/04, od 14. oktobra 2005. godine kojom je poništeno rješenje JMDP „Elektrodistribucija“ RS ZDP Elektrodistribucija Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) od 3. marta 2004. godine kao nezakonito i obavezao tuženog da apelanta rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Tačkom 2. dispozitiva presude obijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se rasporedi na radno mjesto VKV elektromonter za mreže, na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu. Tačkom 3 dispozitiva presude obavezan je tuženi da apelantu na ime neknade plate za period od 3. marta 2004. godine do 31. januara 2005. godine isplati određene iznose, precizirane u dispozitivu presude, kao i iznose na ime toplog obroka, regresa i zimnice, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi naknadi platu od 1. februara 2005. godine do povratka na posao, kao i topli obrok ogrev, regres i zimnicu i pomoć za božić, sve sa zakonskom zateznom kamatom, na način preciziran u dispozitivu presude odbijen je kao neosnovan. Tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 3.501,00 KM. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je disciplinski postupak pokrenut protiv apelanta po prijedlogu i dopuni prijave koju je podnio rukovodilac tuženog, a nakon što je apelant dao izjavu i dopunu izjave. Nadalje, postupak je pokrenut zbog povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačke 2. i 3. Zakona o radu, a koja se ogleda u tome što je apelant kod potrošača d.o.o. „Karavan“ bez naloga za rad izvršio zamjenu strujnog mjernog transformatorta čime je zloupotrijebio položaj i ovlaštenje i počinio tuženom štetu u iznosu od 52.159 KM. Apelant je suspendovan sa posla do okončanja postupka. Osnovni sud je analizirao dalji tok disciplinskog postupka, pa je utvrdio da je apelant pozvan na raspravu 3. marta 2004. godine, da je dao svoju izjavu kao i ostala lica koja su učestvovala u disciplinskom postupku. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je ovlašteni radnik za vođenje disciplinskog postupka, nakon provedenog postupka, dala prijedlog i konstatovala „opisno“ da je apelant počinio povredu radne obaveze za koju se vrši raskid ugovora o radu. Osnovni sud je utvrdio da ovlašteni radnik nije dao prijedlog u formi odluke, a konstatovano je da se zapisnik dostavlja direktoru tuženog. Osnovni sud je utvrdio da je zapisnik potpisan od strane apelanta. Direktor tuženog je donio odluku kojom se apelant oglašava krivim za povredu radne obaveze i zbog učinjene povrede otkazuje mu se ugovor o radu. Odluka direktora sadržavala je uputu o pravu na prigovor. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je apelant izjavio prigovor, koji je Upravni odbor tuženog na sjednici 27. aprila 2004. godine odbio kao neosnovan i potvrdio rješenje direktora. Na osnovu svih okolnosti, ocjenjujući da li je postupak proveden u skladu sa zakonom, Osnovni sud je utvrdio da rješenje o pokretanju postupka za povredu radne obaveze ne sadrži dan mjesec i godinu kada je apelant počinio povredu, nema bližeg opisa povrede, nema podataka o oznakama mjernog strujnog transformatora koji je ugradio i stanju brojila, kao ni podataka kako je obračunata i utvrđena šteta. Osnovni sud je takođe naveo da direktor u rješenju o pokretanju postupka nije naveo koje će dokaze provesti. Nadalje, Osnovni sud je naveo da bitne podatke (datum, opis i ostalo) ne sadrži ni rješenje direktora kojim je apelant oglašen krivim, odnosno rješenje ne sadrži opis povrede, ni ostale podatke, već samo sadrži kvalifikaciju povrede i da se apelant oglašava krivim. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je direktor tuženog naveo da je osim zapisnika imao uvid u stručno mišljenje tehničke službe i izjavu koju je dao vlasnik d.o.o. „Karavan“. Zbog nedostataka koje je konstatovao Osnovni sud je našao da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da iz prijave za pokretanje postupka za povredu radne dužnosti protiv apelanta piše da je ista napravljena na osnovu zapisnika od 16. februara 2004. godine, kada je komisija zatekla ugrađen strujni mjerni transformator kod d.o.o. „Karavan“. Osnovni sud je, pozivajući se na član 66. Pravilnika o radu tuženog kojim je propisano da je rok zastare za pokretanje postupka 30 dana od dana saznanja za povedu i počinioca odnosno jedna godina od učinjene povrede, utvrdio da je nastupila zastara. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je Upravni odbor tuženog po prigovoru apelanta odlučio 33 dana nakon što je prigovor podnijet. Osnovni sud se pozvao na član 104. Zakona o radu kojim je navedeno da se o prigovoru odlučuje u roku od 30 dana, a ako se u tom roku ne odluči smatraće se da je zahtjev prihvaćen. Zbog svega utvrđenog (nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u disciplinskom postupku, zastare vođenja disciplinskog postupka i da Upravni odbor nije odlučio po zahtjevu apelanta u roku od 30 dana) Osnovni sud je zaključio da su odluke tuženog nezakonite i da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan. Obzirom da je udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva sud je udovoljio i dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu plate i drugih primanja od 3. marta 2004. godine do 31. janura 2005. godine, a na osnovu nalaza vještajka na koji strane nisu imale primjedbi. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu plata i drugih primanja od 1. februara 2005. godine, kao i zahtjev apelanta da mu tuženi isplati razliku plate, koji je odbijen kao neosnovan, Osnovni sud je objasnio činjenicom da apelant nije opredjelio iznos glavnog duga.

3. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Okružni sud je donio presudu broj 014-0-

GŽ-06-000031, od 12. juna 2007. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je poništeno kao nezakonito rješenje tuženog od 3. marta 2004. godine i obavezan tuženi da apelanta vrati na rad, kao i u dijelu odluke u kojem je obavezan tuženi da apelantu isplati naknadu na ime plate i drugih primanja iz radnog odnosa od 3. marta 2004. godine do 31. januara 2005. godine na način što je apelant sa ovim tužbenim zahtjevom odbijen. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, u skladu sa članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zakazao javnu raspravu pred drugostepenim sudom na kojoj je ponovo izveo dokaze provedene pred prvostepenim sudom i to vršenjem uvida u kompletan disciplinski spis, kao i vršenjem uvida u prijavu potrošača električne energije od 16. januara 2003. godine. Okružni sud je istako da činjenice od značaja za postojanje povrede i disciplinske odgovornosti radnika utvrđuje disciplinski organ, a sud cijeni da li se osporena odluka o izricanju disciplinske mjere zasniva na utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi, Okružni sud je utvrdio da je na osnovu onoga što je apelantu stavljeno na teret u disciplinskom postupku (prijava transformatora 400/5a umjesto transformatora od 1000/5a, pa je mjerenje struje rađeno po konstanti 80 umjesto 200, čime je tuženom nastala šteta) tj. povrede člana 91. stav 1 tačka 3. Zakona o radu, obzirom da je apelant istakao da je izvršio prijavu mjernog mjesta, te da je u šestom mjesecu 2003. godine izvršio očitovanje, ne može se zaključiti da je nastupila zastara, kao što je prvostepni sud utvrdio. Okružni sud se pozvao na član 65. Kolektivnog ugovora energetike Republike Srpske, kojim je utvrđeno da pokretanje i vođenje postupka zastarjeva za 30 dana od dana saznanja za učinjenu povredu i učinioca, a najdalje u roku od jedne godine od kada je učinjena povreda. Okružni sud je istakao, imajući u vidu činjenice na kojima se zasniva osporena odluka, da se djelo apelanta može smatrati produženim djelom, s obzirom na istovremenost radnje (sačinjavanje prijave po kojoj je vršeno očitovanje do juna 2003). Okružni sud je istakao da se u tom slučaju rok računa od posljednje izvršene radnje, dakle, juna 2003. godine, pa nije nastupila zastara pokretanja disciplinskog postupka. Kako apelant nije osporio da je zbog ovih radnji tuženom nastala šteta Okružni sud je zaključio da je neosnovan zahtjev apelanta da se poništi rješenje o otkazu radnog odnosa. Kako je isplata plata i drugih primanja vezana sa radnim odnosom, a kako apelant nije uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva da se poništi rješenje o otkazu radnog odnosa, to je Okružni sud primjenom odredbe člana 229. stav 1 tačka 3. ZPP uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu odluku tako što je apelant odbijen sa zahtjevom za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa i isplatu plata i drugih primanja iz radnog odnosa.

4. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da se tuženi žalio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pri tome ne dajući razloge za to i ne nudeći nove činjenice. Apelant se žali da je drugostepeni sud u jednom vijeću povodom žalbe tuženog 17. aprila 2007. godine donio je rješenje o otvaranju rasprave pred drugostepenim sudom, te zaključio da će se pred drugostepenim sudom izvesti već izvedeni dokazi, a zatim je zakazano i održano ročište 22. maja 2007. godine, u istom vijeću. Na ročištu su primljeni novi dokazi tuženog i navedeno je šta to punomoćnik tuženog ulaže u spis. Sud je te nove dokaze prezentirao apelantu, a da nije donio rješenje o tome da će se izvoditi novi dokazi, niti je tuženi obrazložio zašto te dokaze nije predložio na pripremnom rocištu, odnosno u toku prvostepenog postupka, pa čak ni u žalbi. Apelant navodi (i u prilog tome dostavlja zapisnik) da je rasprava pred drugostepnim sudom zaključena, da bi nakon toga u novom vijeću, nakon donošenja rješenja održana nova rasprava 12. juna 2007. godine. Apelant se žali da se iz zapisnika o održanoj raspravi vidi da je izvršen uvid u dokaze koje je na prethodnom ročištu predao punomoćnik tuženog, a koji su nezakonito uvršteni u spis. Prema navodima apelanta drugostepni sud je na podlozi činjenica koje je tuženi dostavio pred drugostepenim sudom donio drugostepenu presudu. Nadalje, apelant ističe da je drugostepeni sud postupao kao trećestepena disciplinska komisija i nije se bavio zakonitošću provedenog postupka, kao i povredama koje su u postupku napravljene, a što je utvrdio prvostepeni sud. Takođe, apelant navodi da drugostepenoj sudskoj odluci nedostaje obrazloženje o ključnim razlozima, kao i da nema razloge o kojim se povredama radne obaveze radi. Takođe, apelant osporava definiciju produženog djela koju je sud naveo, koja je u suprotnosti sa definicijom povrede radne obaveze. Apelant se žali da sud nije uzeo u obzir član 104. Zakona o radu. Apelant takođe navodi da nije u toku disciplinskog postupka dokazano da je počinio povredu radne obaveze, zbog čega se nisu stekli uslovi za otkaz ugovora. Apelant ističe da je u postupku pred Okružnim sudom došlo do povrede člana 219. i 220. ZPP.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant se žali da je sud nije pravilno cijenio odlučne činjenice te da osporenoj presudi nedostaje obrazloženje, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, kao i da je odluka drugostepenog suda donijeta na dokazima koji nisu ranije prezentirani i na kojima nije mogla biti zasnovana.

8. Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

9. U pogledu navoda apelacije koji se tiču odluke Okružnog suda kao drugostepenog, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje kao takve ocijeni nadležni sud. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje da je Okružni sud propustio da se osvrne na žalbene navode. Ustavni sud smatara da je Okružni sud za svoje stanovište dao jasna i iscrpna obrazloženja. Ustavni sud, u ovom kontekstu, apostrofira svoj stav da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatirao da je obrazloženje osporene zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije .

10. U vezi sa navodom apelanta da je Okružni sud zasnovao odluku na dokazima na kojima nije mogao zasnovati odluku odnosno na dokazima koje je tuženi prvi put prezentirao u postupku pred drugostepenim sudom, Ustavni sud ukazuje da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku U 12/03 od 26. marta 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A, broj 166). Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).

11. Ustavni sud primjećuje da su u postupku pred drugostepenim sudom učestvovali apelant i tuženi, pa je sud izvršio uvid u disciplinski spis (čemu stranke nisu prigovorile) i u prijavu potrošača električne energije, te je apelant prigovorio ali ne na izvođenje ovog dokaza već na navode tuženog koje je smatrao nelogičnim. Pored toga, tuženi je pred drugostepenim sudom ostao kod žalbe i pojasnio u čemu se sastoji povreda radne obaveze apelanta, a apelant je osporio navode tuženog kao neosnovane. Dakle, iz zapisnika koji je apelant dostavio Ustavnom sudu proizilazi da ni jedna od stranaka nije prigovorila provedenim dokazima a apelant je imao mogućnost da iznese svoj stav i da ospori navode suprotne strane, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku iznijeti argumente suprotne argumentima tuženog. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, Okružni sud je utvrdio da apelantov zahtjeva da se poništi rješenje tuženog nije osnovan. Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred drugostepnim sudom data mogućnost apelantu da učestvuje u postupku. Osim toga, apelant je, u toku cijelog postupka, imao advokata i iskoristio je mogućnost iznošenja komentara na predočene dokaze koje je u postupku proveo drugostepni sud, kao i na izjave tuženog. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi o izvođenju i prihvatanju dokaza suprotno strane, koji nisu smjeli biti prihvaćeni, nemaju uporišta u činjenicama i dokumentaciji prezentiranoj Ustavnom sudu.

12. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2466/07 (Ž. Đ.) | Sudska praksa | Aktio