Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1146/07 (G. L. i R. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1146/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović predsjednik, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1146/07, rješavajući apelaciju Gorana Lovrića i Ranka Kerezovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Lovrića i Ranka
Kerezovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Kž-07-000 008 od 15. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj K-359/96 od 6. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Lovrić i Ranko Kerezović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Glamočana, koje zastupa Goran Bubić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 19. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud ) broj 011-0-Kž-07-000 008 od 15. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-359/96 od 6. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-359/96 od 6. novembra 2006. godine apelanti su oglašeni krivim da su zajedno sa (sada) pokojnim Zoranom Tatićem počinili krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krvičnog zakona RS BiH (u daljnjem tekstu: KZ). Sud im je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po sedam godina i obavezao ih na plaćanje troškova krivičnog postupka. Sud je utvrdio da su apelanti sa Zoranom Tatićem 31. januara 1993. godine na način opisan u dispozitivu presude lišili života Stipu Lukendu (u daljnjem tekstu: oštećeni).
3. U obrazloženju prevostepene presude je navedeno da je u toku postupka sud saslušao apelante, te pročitao iskaze svjedoka datih na glavnoj raspravi, kao i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Sud je prihvatio navod odbrane da se ne čitaju iskazi apelanata i svjedoka koji su dati u istrazi. Sud je naveo da čitanje iskaza iz istrage smatra nepotrebnim, ali je istakao da su iskazi svjedoka i odbrane koji su dati u toku istrage predočeni apelantima, te su se isti na glavnom pretresu izjasnili zašto su promjenili svoj iskaz.
4. Sud je nadalje utvrdio da je apelant Goran Lovrić u toku istrage dao iskaz na način da je detaljno opisao događaj. Između ostalog prema navedenom iskazu apelanta, kada su našli oštećenog u jednom od kafića apelant Ranko Kerezivić je ušao unutra i izveo oštećenog. Nakon toga apelant Ranko Kerezović najviše, ali i ostali, su zadavali udarce oštećenom. Zatim je neko predložio da oštećenog odvedu na Crnića Glavicu i da svi koji imaju nerazjašnjenje račune s njim se obračunaju. Oštećenog su stavili u gepek, a prema izjavi aplenata kada su stigli oštećeni je imao nešto u ruci i bio je sav krvav, molio je da ga ne ubiju, da će im dati novac. Apelant je izjavio da ga je udario pesnicom, a nakon daljeg događaja ga je udario aparatom za gašenje požara iznad nadlaktice. Nadalje, u vezi sa daljnjim tokom događaja apelant se izjasnio da ne zna da li je oštećeni sam skočio u majdan ili ga je neko gurnuo. Takođe, rekao je da ne zna ko je zapalio šibicu, ali je vidio plamen. Apelant je izjavio da su nakon dva-tri dana uklonili otiske i to Zoran Tatić i još dvojica, obzirom da su se ostali vratili u jedinice. Osnovni sud je dalje naveo da je u istrazi apelant Goran Lovrić proširio iskaz na način da je dodao da je dva puta udario oštećenog aparatom za gašenje požara, kao i Zoran Tatić, te da im nije bila namjera da ga ubiju, nego da raščiste račune. Takođe, apelant Goran Lovrić je rekao da su do njega stajali „Tatić, Kerezović i Smiljanić“, a ostali su stajali malo dalje.
5. Osnovni sud je naveo da je na glavnom pretresu apelant Goran Lovrić promjenio iskaz na način da je naveo da je u kafani Alf došlo do prepireke između Zorana Tatića i oštećenog, pa su na prijedlog Zorana Tatića odlučili da odu na Crnića Glavicu, a u autu su bili on, Zoran Tatić, oštećeni i apelant Ranko Kerezović. U toku vožnje došlo je do prepireke i oštećeni je u jednom momentu iskočio iz auta i počeo da bježi, a Zoran Tatić je krenuo za njim sa nekim predmetom u ruci. Kada ga je stigao došlo je do sukoba između njih, ali se niko nije mješao. U jednom momentu su nestali iz vidokruga, a prema iskazu apelanta po povratku Tatić je izjavio „svršio sam sa njim“ i uzeo je kanister sa benzinom i vratio se na majdan a potom su apelant i drugi apelant Ranko Kerezović vidjeli plamen. Osnovni sud je naveo da se apelant Goran Lovrić izjasnio da je promjenio iskaz jer im je nekoliko dana nakon što se događaj desio Zoran Tatić rekao da „preuzmu dio krivice“, što su oni prihvatili, jer je apelant osjećao strahopoštovanje prema Zoranu Tatiću i jer je na određen način bio prinuđen na to od Zorana Tatića.
6. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant Ranko Kerezović u svom iskazu koji je dao u istrazi (10. marta 1993. godine) u vezi sa događajem koji se desio izjavo da nisu imali namjeru da ubiju oštećenog, nego samo da ga istuku. Nadalje, apelant je izjavio da su u kafiću Alf našli oštećenog koji se krio, te je apelant tražio od njega da izađe, pa kada on nije htjeo jednom ga udario. Nadalje, apelant je izjavio da je u kafiću došlo do tuče, a zatim su oštećenog stavili u gepek automobila Zorana Tatića (ne sjeća se ko i kako) i odvezli su se do majdana u Glamočane. Apelant je izjavio da se ne sjeća kako je oštećeni izašao iz gepeka, sjeća se da je psovao i da je smrdio na gorivo, te da je govorio da će se sam zapaliti. Prema iskazu apelanta oštećeni je kresnuo upaljačem, počeo da gori da bježi u majdan, a oni su se odvezli kućama. Osnovni sud je naveo da je apelant u iskazu koji je dao 18. januara 1996. godine pojasnio da je na mjestu Crnića Glavica došlo do sukoba oštećenog i Zorana Tatića, da je Zoran Tatić uzeo neki predmet iz auta i njim udarao oštećenog koji je pao na zemlju, te ga na zemlji nastavio udarati predmetom. Apelant je izjavio da je Zoran Tatić zvao njega i drugog apelanta Gorana Lovrića da dovrše posao i odnesu tijelu do provalije, ali oni nisu pristali, pa ja sam to uradio. Osnovni sud je dalje naveo da je u toku glavnog pretresa apelant Ranko Kerezović izjavio da je kritičnog dana na putu ka Crnića Glavici, došlo do svađe između oštećenog i Zorana Tatića. Apelant je izjavio da je vidio da je oštećeni izišao iz vozila i počeo da bježi, a za njim Zoran Tatić koji je imao nešto u ruci, ali nije vidio šta. Prema izjavi apelanta kada je Zoran Tatić sustigao oštećenog tukli su se, a zatim su se izgubili iz vidokruga. Apelant je izjavio da se Zoran Tatić vratio sav krvav i rekao da je „završio“ sa oštećenim , uzeo je kanistar benzina iz automobila, a apelant je vidio plamen. Poslije su otišli kući. Osnovni sud je naveo da se apelant u vezi promjene iskaza izjasnio da je promjenio iskaz jer je prvu izjavu dao u ratnom vremenu, svjesno sa namjerom da zaštiti Zorana Tatića, ali je istina ono što je rakao na glavnom pretresu. Apelant je naveo da je mislio da ako se više ljudi pojavi kao saučesnici da neće biti odgovorni, a Zoran Tatić je obaćao da će to srediti preko svojih ljudi.
7. Sud je u toku pretresa pročitao iskaz koji je Zoran Tatić dao 10. marta 1993. godine, obzirom da je osimnjičeni poginuo 30. juna 1993. godine.
8. Na osnovu cjelokupnog postupka Osnovni sud je zaključio da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Osnovni sud nije prihvatio iskaze apelanata koje su dali na glavnom pretresu nakon smrti Zorana Tatića, a kojim su upućivali na to da je Zoran Tatić sam počinio krivično djelo. Osnovni sud je smatrao da su neosnovani navodi odbrane da su apelanti u istrazi na to bilo prisiljeni od strane Zorana Tatića. Osnovni sud je pogotovo smatrao neosnovanim da svjedoci (od kojih su neki i samu učesnici u ratu u Vojsci RS i ranjavani) stavljaju na teret izvršenje krivičnog djela saborcima i komšijama (apelantima) po nagovoru Zorana Tatića. Sud takođe nije prihvatio izjave svjedoka da nisu bili svjesni težine krivičnog djela i da su mislili da je manja krivična odgovornost ako je više optuženih. Sud je cijenjio da su ovakve izjave i promjena iskaza sračunate s ciljem da se pomogne apelantima. Zbog svega utvrđenog Osnovni sud je cijenio iskaze svjedoka i apelanta koje su date u istrazi. Takođe, Osnovni sud je odbio iskaze koje su svjedoci dali u istrazi da se oštećeni sam polio benziniom (dok je bio u gepeku auta) i zapalio, a što je potvrđeno i nalazom vještaka koji je isključio mogućnost da je oštećeni živ zapaljen. Sud je na osnovu iskaza gotovo svih svjedoka utvrdio da apelanti zajedno sa Zoranom Tatićem oštećenog odvezli na Crnića Glavicu, mjesto van naselja, izvukli ga iz gepeka, tukli aparatom za gašenje požara i nogama, dakle, nanijeli mu teške tjelesne povrede, uz prisustvo svjesti zajedničkog djelovanja i da takvo djelovanje može dovesti do smrti oštećenog, ali su pristali na njeno nastupanje. Sud je zaključio da su apelanti djelovali sa eventualniom umišljajem, te je sud isključio element namjere iz činjeničnog opisa optužnice. Sud je dalje naveo da su apelanti djelovali kao saizvršioci, jer kod krivičnog djela ubistva za saizvršenje je dovoljno da je posljedica rezultat zajedničkog umišljaja na lišenje života, bez obzira što je smrt nastupila kao rezultat neposredne djelatnosti samo jednog saizvršioca. Dakle, sud je zaključio da je postojalo saizvršilaštvo i da nije potrebno da je svaki od saizvršioca nanio smrtonosnu povredu oštećenom, već je bitan njihov subjektivni odnos prema djelu, a koji podrazumjeva svjest i volju da se djelo zajednički izvrši. Zbog svega navedenog, imajući u vidu radnje koje su poduzeli apelanti, te njihovu svijest Osnovni sud je zaključio da ne može da prihvati navod odbrane da su apelanti samo učestvovali u tuči.
9. Protiv prvostepene presude apelanti su izjavili žalbe. Okružni sud je donio presudu 011-0-Kž-
07-000 008 od 15. februara 2007. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu te je utvrdio da nije bilo povreda odredaba krivičnog postupka koje su apelanti isticali u žalbi. Okružni sud je utvrdio da iako činjenični opis krivičnog djela iz izreke presude nije u potpunosti identičan činjeničnom opisu krivičnog djela iz optužnice identitet optužnice i presude nije narušen, o čemu je dato i obrazloženje u prvostepenoj presudi. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je izmjena u svakom slučaju u korist apelanata. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije tačan navod odbrane da je opis kivičnog djela nerazumljiv. U vezi s tim sud je istakao da je članom 351. stav 1. (ranije vežećeg) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjuem tekstu: ZKP) utvrđeno da će se u presudi tačno navesti za koje se krivično djelo okrivljeni proglašava krivim uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena odredbi krivičnog zakona, a što nesporno sadrži opis djela iz izreke prvostepene presude. Obzirom da se radi o kivičnom djelu ubistva, Okružni sud je naveo da se u opis djela ne mora nužno unijeti oblik vinosti. Okružni sud je naveo da je porvostepeni sud zaključio na osnovu utvrđenih dokaza da su apelanati krivično djelo izvršili sa eventualnim umišljajem, a oblik vinosti je od značaja prilikom odmjeravanja kazne. Zbog toga Okružni sud nije prihvatio da je izreka presude manjkava jer joj nedostaje opis eventualnog umišljaja, kao oblika vinosti. Takođe, Okružni sud je istakao da okolnost što nije posebno navedeno ko je od trojice saizvršilaca koliko puta i na koji način nanio svaku pojedinačnu povredu oštećenom i što nisu posebno navedene one povrede koje su uzrokovale smrt nije dovala do nerazumljivosti krivičnog djela. Takođe, Okružni sud je naveo da je neosnovan navod odbrane da je prvostepena presuda proturječna.
10. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelanti zajedno sa umrlim Zoranom Tatićem svojevoljno učestvovali u premlaćivanju oštećenog svjesni međusobnog djelovanja i mogućnosti natupanja smrti oštećenog, na koju su pristali što ih opredjeljuje kao saizvršioce i čini odgovornim za ukupno nastalu posljedicu, a ne samo za pojedinačno poduzete radnje kako to odbrana ističe. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud imao u vidu da svaki saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja i da ne odgovara za ekscese drugog saizvršioca i nije izjednačio učešće apelanata i Zorana Tatića u izvršenju krivičnog djela. Stav prvostepenog suda da su apelanti djelovili sa eventualnim umišljajem upućuje na to da je njihovo učešće u izvršenju krivičnog djela manje od učešća trećeg saizvršioca (Zorana Tatića), ali kojem nije suđeno pa se prvostepena presuda i ne bavi njegovom krivicom i učešćem u djelu.
11. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio detaljnu i potpunu analizu provedenih dokaza i da je naveo iz kojih razloga smatra utvrđenim da su apelanti počinili krivično djelo. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud imao opravdan razlog da ne prihvati odbrane apelanata i njihove iskaze na glavnom pretresu, koji su pokušali da pokojnog Zorana Tatića označe kao jedinog izvršioca krivičnog djela. Okružni sud je naveo da su iskazi apelanta bili u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima. Takođe Okružni sud je naveo da odbrana izdvaja iz konteksta pojedine djelove obrazloženja (strana 15. stav 4. prsude) i neosnovano tvrdi da su proturječna, pokušavajući da krivicu pripišu Zoranu Tatiću, zanemarajući smisao i kontekst cjelokupnog pasusa i razloge zbog kojih prvostepeni sud uzima dokazanim da su apelanti saizvršioci krivičnog djela ubistva, kako sa objektivne tako i subjektivne strane tog oblika saučesništva.
12. Okružni sud je takođe naveo da su navodi o povredi odredbe člana 333. stav 2 ZKP, kao i odredbe 68. stav 1. i člana 364. stav 2. ZKP neosnovani, a u vezi sa saslušanjem svjedoka i čitanjem izjava svjedoka iz zapisnika koji su dati u toku istarage. Okružni sud je istako da na glavnom prestresu nisu pročitani zapisnici o iskazima apelanta i svjedoka iz istrage, već su svoje iskaze apelanti i svjedoci dali na glavnom pretresu, pa se na njihovim iskazima mogla zasnovati presuda u skladu sa članom 347. stav 1. ZKP za šta je prvostepeni sud dao revelantno obrazloženje.Nadalje, Okružni sud je naveo da u apelantima i svjedovima predočavani iskazi dati pred sudom u istrazi ukoliko su bili različiti od izjava datih na glavnom pretresu, i to predočavanje je u skladu sa članovima 317. stav 3. i
328. ZKP, koji ne propisuje obaveznu saglasnost stranaka sa čitanjem iskaza iz istrage već ta odluka pripada predsjedniku vijeća. Okružni sud je istakao da se na iskazima optuženih i svjedoka iz istrage koji su im pravilno predočeni i pročitani u toku glavnog pretresa može se zasnovati presuda. Takođe, Okružni sud je naveo da je neosnovan i navod da je presudu donio stvarno nenadležan sud, te se u tom pravcu pozvao na prijelazne odredbe Zakona o sudovima (član 75. u vezi sa članom 27. stav 1. tačka 1.a). U vezi sa zajedničkim braniocem apelanata sud je istakao da odbrana apelanta nije bila kontradiktorna, već saglasna. Okružni sud je istako da su apelanti i njihov branilac bili upoznati sa sadržajem izjava koji su apelanti dali u istrazi, kao i svih dugih dokaza koji su prikupljeni u toku istrage. Obzirom da je branilac apelanata advokat sa dugogodišnjim iskustvom u krivičnoj oblasti Okružni sud je našao da bi se sam odrekao odbrane jednog od apelanta da je smatrao da je to potrebno. Okružni sud je cijenio da bi intervencija u tom pravcu od strane suda bila uplitanje u apelantova prava na odbranu. Sud je takođe naveo da se u toku cijelog postupka pazilo na prava apelanata iz domaćeg i međunarodnog prava.
13. Okružni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveden veliki broj dokaza iz kojih je pravilno i potpuno utvrđeno da su apelanti izvršili krivično djelo. Nadalje, sud je naveo da je do utvrđenja činjeničnog stanja došao na osnovu brižljive ocjene svih dokaza, pogotovo iskaza svjedoka koji su očevici događaja, kao i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, te drugih materijalnih dokaza. Nadalje, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud potpuno opravdano nije prihvatio izjave apelanata koje su dali na glavnom pretresu, a nakon smrti Zorana Tatića u kojima su pokušali da ga opišu kao jedinog izvršioca krivičnog djela. Prema mišljenju Okružnog suda ove izjave su u suprotnosti sa onim što su u toku istrage izjavili, i to neoposredno nakon što se događaj desio. Takođe, Okružni sud je ocjenio da su razlozi, koje su apelanti naveli u odnosu na okolnost zbog čega su promjenili izjave, potpuno neuvjerljivi i nelogični (da su bili nagovoreni od strane Zorana Tatića. kojeg su se plašili, da nisu bili svjesni težine krivičnog djela i dr.), te je sud zaključio da apelanti samo pokušavaju da izbjegnu vlastitu krivičnu odgovornost. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocjenio vrijednost svih provedenih dokaza i izjave svjedoka i apelanata datih u istrazi pa je zajedno sa ocjenom ostalih dokaza imao osnov da utvrdi pravilno i potpuno činjenično stanje u ovom krivičnom predmetu.
14. Okružni sud ja naveo da je prvostepni sud imao osnova prihvatiti i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke o vrsti, težini i mehanizmu nastalih povreda i uzroku smrti, kao i nalaz vještaka neuropsihijatra dat na okolnosti duševnog zdravlja i uračunljivosti apelanata, a za koje je sud utvrdio da su uglavnom saglasni i dati u pravilima struke. Eventualne nejasnoće u nalazu vještaka na koje je ukazivala odbrana, otklonjene su obrazloženjem vještaka dr. Željka Karana na glavnom pretresu. Takođe, prema stavu Okružnog suda, navodi istaknuti u žalbi nisu doveli u pitanje dokaz pribavljen vještačenjem po vještaku neuropshijatru i zaključak prvostepenog suda o stepenu uračunljivosti optuženih u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
15. Okružni sud je zaključio da iako prvostepeni sud nije pravio razliku između apelanta u pogledu njihovog psihičkog odnosa prema djelu i u udjelu zajedničkog izvršenja, to ne znači da prvostepeni sud ne pravi razliku između ovih pojmova, već samo zaključuje da u tom pogledu kod apelanata nema bitne razlike. Takođe, Okružni sud je naveo da je imao u vidu izvršenje krivičnog djela od strane pokojnog Zorana Tatića ali nije imao osnova za zaključak da se radi o njegovom ekscesu i da apelanti nisu imali učešća u izvršenju krivičnog djela i nisu ga htjeli kao svoje. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da u činjeničnom opisu krivičnog djela nisu navedene povrede oštećenog ali je jasno navedena uzročna veza između radnji apelanata (udaranje nogama i rukama i protupožarnim aparatom po svim djelovima tijela) i nastupanje smrti oštećenog, kao posljedica djela. Okružni sud je naveo da iz ovakvog stanja stvari proizilazi da su apelanti postupali sa eventualnim umišljajem, svjesni mogućnosti nastupanja smrtne posljedice i pristajući na nju, te nije prihvatio žalbene navode da je Osnovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo (da bi se moglo raditi o krivičnom djelu teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom). Okružni sud je zaključio da je kazna apelantima pravilno odmjerena, te je zbog svega navedenog potvrdio prvostepenu presudu.
16. Apelant se žali da je osporenim presudama došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa pravom na pravično suđenje apelanti ističu da nije izvršena individualizacija krivične odgovornosti, odnosno da presude uopšte ne prave razliku među apelanata kao saizvršioca na način da razdvajaju šta je konkretno svaki od njih uradio i sa kakvim elementom svjesti. Apelanti ističu da je sud prihvatio prijedlog odbrane da neće čitati iskaze koje su apelanti i svjedoci dali u istrazi, a zatim cijelu presudu bazira upravo na ovim iskazima, što je suprotno odredbama ZKP. Apelanti se žale da vinost kao odlučni element krivičnog djela ubistva nije unijeta u dispozitiv presude, čime je došlo do bitne povrede odredbi ZKP. Takođe, u odnosu na apelante sud nije razdvojio oblike njihove vinosti. Takođe, apelanti se žale da su sudovi eksces Zorana Tatića pripisali apelantima. Osim toga, apelanti navode da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zajedno sa ostalim nedostacima odluke uticalo na činjenicu da sud zaključi da su apelanti djelovali sa umišljajem. Nadalje, apelanti se žale da presuda ne sadrži ocjenu objektivnih dokaza. Apelanti navode da je presuda kontradiktorna i da ostaje nerazjašnjeno pitanje (čak i pored proširenog pojma saizvršioca od strane sudova) šta su konkretno apelanti učinili odnosno da li su ili nisu nanijeli smrtonosne povrede oštećenom. U vezi sa povredom prva na odbranu, apelanti se žale da su odbrane apelanata na glavnom pretresu saglasne, ali da sudovi baziraju presude na iskazima iz istrage gdje se odbrane apelanata u koliziji, pa su apelanti trebali imati različite advokate, zbog čega je došlo do povrede ovog prava. U prilog svojim tvrdnjama o povredi odredaba ZKP apelanti se pozivaju na dosadašnju prasku u krivičnom pravu i stavove koji su zauzeti od strane redovnih sudova.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te na proizvoljnosti sudova u odluci o krivičnoj odgovornosti apelanata, kao i nedostatak utvrđivanja oblika vinosti u presudi, te osporavaju odluke navodeći da su zasnovane na iskazima apelanata iz istrage. U pogledu ovih navoda apelanta Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
20. U vezi sa navodima apelanata da su osporene presude utemeljene isključivo na iskazu apelanta datom u istrazi, iako je navedeno da sud neće čitati iskaze date u istrazi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju regulišu domaći zakoni i da kao opće pravilo važi da su domaći sudovi ti koji procjenjuju dokaze koji su im prezentirani. Zadatak Evropskog suda i Ustavnog suda, u smislu standarda iz Evropske konvencije, nije da odlučuju da li su izjave apelanata i svjedoka bile prihvatljive u smislu dokaza, nego da utvrde da li je postupak u cijelosti, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, idem.).
21. U konkretnom slučaju, apelanti ističu da se presuda zasiva samo na izjavama koji su dati u istrazi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u dokaznom postupku tokom glavnog pretresa, apelanti dali svoju odbranu, te su se izjasili na činjenice i okolnosti pod kojima se događaj desio i to na način da su promjenili svoje ranije data izjave. Osnovni sud je cijenio, a isto je potvrdio i Okružni sud da je promjena iskaza apelanata ide za tim da im se olakša položaj u postupku i da se sva krivica prebaci na Zorana Tatića koji je u međuvremenu umro, što sudovi nisu prihvatili. Dalje, Osnovni i Okružni sud su naveli da su apelantima predočeni njihovi iskazi koje su dali u toku istrage, te su upitani na zašto su promjenili iskaz. Osnovni sud je prihvatio kao vjerodostojne iskaze apelanata, koje su dali u toku istrage u vezi sa događajem koji im je stavljen na teret. Okružni sud u ovom dijelu pozvao na relevantne odredbe ZKP i to član 317. stav 3. i 328. i dao obrazloženje koje se Ustavnom sudu niti u jednom dijelu ne čini proizvoljnim.
22. Ustavni sud također zapaža da se prvostepena presuda ne temelji isključivo na iskazima apelanata datih u istrazi, već i na drugim provedenim dokazima koji su navedeni u obrazloženju prvostepene presude. Okružni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto vjeruje iskazima koji su dati u toku istrage. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja zašto smatraju da apelanti neosnovano i neuvjerljivo pokušavaju da dokažu da su bili prisiljeni da daju iskaze u istrazi koji su suprotni njihovoj odbrani sa glavnog pretresa. Dodatno, drugostepeni sud je dao iscrpno obrazloženje zašto su žalbeni navodi u vezi s ovim neosnovani. Ustavni sud, stoga, ne može utvrditi bilo kakvu arbitrarnost u obrazloženjima osporenih odluka u vezi sa zakonitošću ovih dokaza, naročito zato što korištenje izjava koje su date u istrazi kao dokaznog materijala, u principu, nije nekonzistentno sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, sve dok se poštuju prava odbrane, a apelant ne nudi ništa što bi ukazalo da mu je to pravo bilo uskraćeno na bilo koji način.
23. Nadalje, apelanti se žale da su osporene presude proizvolje i kontradiktorne u dijelu u kojim je utvrđena krivična odgovornost apelanta kao saizvršioca, jer sudovi nisu utvrdili individualnu krivičnu odgovornost svakog počinioca, kao i nije utvrđen oblik vinosti apelantima. Apelanti se žale da u toku postupka ničim nije dokazano da su apelanti saizvršioci u krivičnom djelu, te jedino što ih čini počiniocima krivičnog djela i razdvaja od svjedoka je činjenica da su u određenom vremenu bili na određenom mjestu na koje su došli da Zoranom Tatićem. Dalje, apelanti tvrde da su presude donesene u postupku protiv njih nezakonite i nedovoljno obrazložene. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskg suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. To, međutim, ne može biti shvaćeno kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U kojoj mjeri ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis,
Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
24. Uzimajući u obzir navedene standarde, Ustavni sud smatra da su sudovi, naročito Okružni sud, u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje stavove. U kontekstu navedenog Ustavni sud prije svega primjećuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, te je na osnovu ocjene iskaza velikog broja svjedoka, kao i nalaza i mišljenja vještaka, te iz izjava samih apelanta, koje je cjenio ponaosob i u njihovoj međusobnoj povezanosti donio presudu. Tačnije rečeno, prvostepeni sud je za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanata. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti koji su različiti od onih koje su apelanti već iznijeli u žalbi, a na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu kao i o krivičnoj odgovornosti i vinosti apelanata. Također, apelanti ne navode nijednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz ovog člana.
25. Apelanti se također žale da im je povrijeđeno pravo na odbranu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije, jer je apelante zastupao isti advokat iako se njihove odbrane date u istrazi bile u koliziji.
26. Član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije garantira svakom pravo «da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde». Dakle, pravo na odbranu, u svakom konkretnom slučaju, može se ostvariti na jedan od tri moguća načina. Iz stanja spisa proizilazi da su apelanti upoznati sa svojim pravom da angažuju branioca. Ustavni sud primjećuje da su apelanti imali advokata kojeg su izabrali po vlastitom izboru, kao i vlastitim izborom apelanata da ih zastupa jedan advokat. Ustavni sud ponovo ističe da je Osnovni sud, kao i Okružni sud presudu donio na osnovu izjava apelanata kao i na osnovu drugih provedenih dokaza, te da odbrana aplenata na glavnom pretresu nije bila u koliziji. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantima data mogućnost da izvode dokaze i „grade svoju odbranu“, kao i da eventualno u toku postupka angažuju drugog advokata, što nisu učinili, te nezadovoljstvo apelanata odlukom koja je eventualno rezultat propusta apelanta da se bolje brane ne može se smatrati povredom prava na odbanu. . Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konevncije očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i člana 6. stav 3. (c) Evropske konvencijenema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. (c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović