Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2302/09 (N. R.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2302/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2302/09, rješavajući apelaciju Nikole Rajačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Rajačića podnesena protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 P 053 484 09 Gž od 19. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Banjaluka broj 71 0 P 053484 04 P od 31. marta 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Rajačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila N. Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 053 484 09 Gž od 19. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 053484 04 P od 31. marta 2009. godine
2. Osnovni sud se rješenjem broj 71 0 P 053484 04 P od 31. marta 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 053 484 09 Gž od 19. juna 2009. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari apelanta, ukinuo sve provedene radnje i odbacio apelantovu tužbu.
3. Apelant je predmetnim tužbenim zahtjevom tražio da Osnovni sud donese presudu kojom će obavezati Vojsku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu po osnovu radnog odnosa isplati neisplaćenu naknadu za topli obrok, regres za korišćenje godišnjeg odmora, razliku za manje isplaćene plaće, neisplaćene plaće, troškove prevoza i boračkog dodatka, a sve sa zakonskim zateznim kamatama na svako pojedinačno potraživanje od dana dospjelosti pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Ispitujući prvostepeno rješenje Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pravilno utvrdio da potraživanja po osnovu radnog odnosa radnika na službi u vojsci, kakvo svojstvo ima apelant u ovom sporu, ne spada u sudsku nadležnost već u nadležnost vojnih organa Vojske Republike Srpske, čiji akti doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akta protiv kojih nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe, takav akt postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu podnošenjem tužbe nadležnom sudu. Nadalje, Okružni sud je istakao da u potpunosti prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda i prihvata, u svemu, pravni stav Vrhovnog suda Republike Srpske iznesen u odluci broj 118-0-Rev-06-000 453 od 18. januara 2008.godine, cijeni da su u potpunosti neosnovani žalbeni navodi apelanta. Nadalje, prema mišljenju Okružnog suda odluka prvostepenog suda u pogledu prava na borački dodatak je takođe pravilna s obzirom da je pravo na borački dodatak ustanovljeno Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik RS", broj 35/99; u daljnjem tekstu: Zakon) koji se ostvaruje kao dodatak za zaradu ostvarenu po osnovu radnog odnosa (član 22. Zakona). Član 103. stav 1. Zakona reguliše da ova prava u prvom stepenu rješava opštinski organ uprave nadležan za pitanje boraca i žrtava rata, ako tim zakonom ili drugim nije drugačije određeno, te se radi o pravima koja se ostvaruju u upravnom postupku pred upravnim organima. Obzirom na navedeno Okružni sud je utvrdio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito slijedom čega je, žalbu apelanta u cijelosti odbio.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na fer suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant, tražio da se donese presuda kojom će obavezati tuženog da mu po osnovu radnog odnosa isplati neisplaćenu naknadu za topli obrok, regres za korišćenje godišnjeg odmora, razliku za manje isplaćene plaće, neisplaćene plaće, troškove prevoza i boračkog dodatka, a sve sa zakonskim zateznim kamatama na svako pojedinačno potraživanje od dana dospjelosti pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni i Okružni sud su pozivajući se na član 12. stav 1. i član 121. Zakona o vojsci («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04) u vezi sa članom 16. stav 1. i članom 67. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj: 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu ZPP) utvrdili da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
10. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju Osnovni i Okružni sud pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe ZPP, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović