Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2323/07 (M. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2323/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2323/07, rješavajući apelaciju Marijana Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijana Marića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
07-000 782 od 25. maja 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu broj P-19/05 od 28. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijan Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šibova, kojeg zastupa Manda Mišanović advokat iz Petrova, podnio je 9. augusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 782 od 25. maja 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-19/05 od 28. februara 2007. godine.
2. Apelant je 29. marta 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Opštine Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđenja i predaje u posjed. Pismenim podneskom od 12. februara 2007. godine, apelant je povukao tužbu protiv tužene i istovremeno opredijelio zahtjev za naknadu troškova postupka.
3. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za povlačenje tužbe i zahtjevu za naknadu troškova postupka, Osnovni sud je donio rješenje broj P-19/05 od 28. februara 2007. godine, kojim je utvrđeno da je tužba povučena a zahtjev apelanta za naknadu parničnih troškva je odbijen. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je je naveo da odredba člana 390. Zakona o parničnom postupku RS («Službene novine RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) koju je apelant istakao kao osnov za naknadu parničnih troškova, nije osnov za priznanje troškova, nego da propisuje upravo suprotno i to da je «tužilac koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog».
4. Okružni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, donio rješenje broj 011-0-Gž-07-000 782 od 25. maja 2007. godine, kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev za naknadu parničnih troškova, jer se pomenuta odredba odnosi na situaciju kada je tužilac obavezan tuženom nadoknaditi troškove postupka. Izuzetak od ovog pravila, kako je dalje naveo Kantonalni sud, je kada je povlačenje tužbe uslijedilo nakon ispunjenja zahtjeva od strane tuženog, u kom slučaju se tužiocu odmjeravaju troškovi kao u slučaju djelomičnog ili potpunog uspjeha u parnici. Međutim, u konkretnom predmetu apelant nije dokazao da je tužena dala povoda tužbi jer nije dokazao da je tužena izvršila izmenu namjene njegovog zemljišta pretvarajući ga u putno zemljište, pa u tom smislu činjenica što mu je tužena ipak dodijelila zamjensko zemljište istovremeno ne znači i da je dala povod za podnošenje tužbe. S obzirom da se u postupku koji je okončan povlačenjem tužbe nije moglo sa sigurnošću utvrditi da li je tužena dala povod za podnošenje tužbe, apelantova žalba je odbijena a prvostepeno rješenje kojim je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen, potvrđeno.
5. Apelant smatra da mu je rješenjima redovnih sudova kojim je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsklu konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da iz sadržine pobijanog rješenja Okružnog suda proizilazi da se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da li je tužena dala povoda za podnošenje tužbe a ta činjenica je po apelantovom mišljenju neupitna. U vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, apelant je istakao kršenje prava na imovinu, smatarjući da je njegov zahtjev za naknadu troškova neosnovano odbijen.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. S obzirom da apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu je Okružni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio priznati parnične troškove, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
9. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da je Okružni sud primjenom relevantnih odredaba ZPP dao jasne razloge za svoju odluku kojom je odbio zahtjev za naknadu parničnih troškova. Okružni sud je naime istakao da apelant nije dokazao da je tužena dala povoda za podnošenje tužbe te da bi zbog toga nakon povlačenja tužbe bila obavezna apelantu naknaditi troškove. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci u dijelu koji se tiče naknade troškova, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa.
10. S obzirom na navedeno proizilazi da nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa u obrazloženjima osporenih odluka što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. U vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjem ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da je u predhodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem prava na imovinu, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović