Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2338/07 (M.T.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2338/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2338/07, rješavajući apelaciju M.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.T. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 844 od 3. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Maglaju broj P-

464/05 od 16. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 15. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 844 od 3. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje Maglaj (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-464/05 od 16. juna 2006. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv «Natron» Maglaj d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate otpremnine. U tužbi je istakao da mu je kod tuženog na osnovu člana 143. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) prestao radni odnos Rješenjem broj R-633/01 od 17. maja 2001. godine i da mu na osnovu tog rješenja nije isplaćena otpremnina. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastarjelosti potraživanja.

3. Općinski sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu iz tužbe, donio Presudu broj P-464/05 od 16. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda. Općinski sud je tom presudom odbio zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 1.139,60 KM sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da se apelantov zahtjev odnosi na novčana potraživanja iz radnog odnosa. Na konkretan slučaj se, kako je Općinski sud dalje obrazložio, primjenjuje rok zastarjelosti od tri godine koji je propisan u odredbi člana 106. ZOR-a. S obzirom na to da je rješenje tuženog, kojim mu je priznato pravo na otpremninu, doneseno 17. maja 2001. godine, rok zastarjelosti je počeo teći 18. maja 2001. godine. Od tog datuma, kako je dalje obrazloženo, pa do podnošenja tužbe 7. jula 2005. godine, protekao je rok od tri godine u kojem je apelant mogao potraživati isplatu otpremnine. Općinski sud je utvrdio da je prigovor zastare osnovan a apelantova tužba neosnovana, zbog čega je njegov zahtjev odbijen.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 884 od 3. augusta 2007. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio da je istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja osnovan zbog toga što je apelant rješenje kojim mu je prestao radni odnos i utvrđeno pravo na otpremninu primio 25. maja 2001. godine. Navedeno rješenje postalo je pravosnažno 3. juna 2001. godine. Od tog dana je, prema ocjeni Kantonalnog suda, počeo teći rok zastarjelosti, a to konkretno znači da je apelant zaključno sa 3. junom 2004. godine imao pravo zahtijevati isplatu otpremnine sudskim putem. Sadržajem žalbe, kako je dalje naveo Kantonalni sud, nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost prvostepene presude, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana.

5. Apelant smatra da su mu presudama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to odredaba Zakona o radu kojima su propisani rokovi zastarjelosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine koja mu je priznata rješenjem tuženog o prestanku radnog odnosa. Tuženi je istakao prigovor apsolutne zastare potraživanja i o njemu je morao odlučiti sud. Na osnovu toga je proizašao zaključak da je prigovor osnovan, te da je apelantovo potraživanje u smislu člana 106. ZOR-a zastarjelo. Ovakav zaključak redovni sudovi su izveli s obzirom na činjenicu da se radi o potraživanju iz radnog odnosa, da je tužba sudu podnesena 7. jula 2005. godine i da je odredbom člana

106. ZOR-a propisano da apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost odluke prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava, utvrdio da je obaveza tuženog nastala pravosnažnošću rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno 3. juna 2001. godine, pa je rok propisan u odredbi člana 106. ZOR-a istekao 3. juna 2004. godine.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, meritorno riješili njegov zahtjev i dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava, zbog čije primjene apelantov zahtjev nije osnovan. Ustavni sud napominje da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Zbog toga su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjem ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava. Zbog toga su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi da je diskriminiran u uživanju prava na imovinu i prava na pravično suđenje protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije budući da apelant u tom smislu nije iznio nikakve argumente, odnosno ove navode nije ničim potkrijepio.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2338/07 (M.T.) | Sudska praksa | Aktio