Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2412/07 (lija Stanić)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2412/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2412/07, rješavajući apelaciju Ilije Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Stanića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 258 od 22. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P-

331/04 od 16. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jasminka Mehinagić, advokat iz Kalesije, podnio je 23. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 258 od 22. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P-331/04 od 16. februara 2007. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv AD «Metalno» Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) radi ispunjenja ugovorne obaveze. Tužbenim zahtjevom kojeg je opredijelio tokom postupka, apelant je zahtijevao da se tuženi obaveže da mu isplati novčane iznose po osnovu ranije izvršene uplate a kao pravni osnov tužbenog zahtjeva naveo je odredbe iz čl. 394., 395., 277. i 278., Zakona o obigacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78; u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakon o izmjenama i dopunama ZOO («Službeni glasnik RS» broj 17/93). U tužbi je naveo da je sa pravnim prednikom tuženog RO «Univerzal» OOUR «Metalno» zaključio 26. augusta 1983. godine ugovor zbog rješavanja svog stambenog pitanja kojim se obavezao da uplati 10% od vrijednosti stana. Iznos od 101.984,00 dinara uplatio na račun pravnog prednika tuženog, nakon čega mu je stan dodijeljen na korištenje. Tuženi se istim ugovorom obavezao da mu nakon 10 godina vrati uložena novčana sredstva. Tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva i istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

3. Općinski sud je odlučujući o apelantovoj tužbi donio presudu broj P-331/04 od 16. februara 2007. godine, potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je apelantov zahtjev radi ispunjenja ugovorene obaveze odbio. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi obaveže da mu na ime glavnog duga isplati novčani iznos od 2.985,50 KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od 22. juna 1993. godine do 31. jula 2006. godine u iznosu od 2.985,50 KM, što ukupno iznosi 5.971,00 KM. Drugim dijelom tužbenog zahtjeva apelant je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati novčane iznose na ime četiri i po plate koje je uplatio tuženom na osnovu jednodnevne mjesečne novčane zarade.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao nesporne činjenice koje se odnose na zaključenje ugovora između apelanta i prednika tuženog prema kojem je apelant na ime ličnog učešća uplatio 10% vrijednosti stana, da ga je otkupio 15. juna 2004. godine, da prilikom utvrđivanja otkupne cijene stana nisu uračunata uložena lična sredstva apelanta. Nesporna je i činjenica da je apelant kao radnik prednika tužene izdvajao mječno jednodnevnu zaradu za razvoj preduzeća i rješavanje stambenih potreba u periodu od 1. decembra 1980. godine do 31. decembra 1987. godine. Sporno je bilo utvrditi, kako je dalje naveo Osnovni sud, da li je tuženi svojom potvrdom o uloženim ličnim sredstvima od 25. januara 2002. godine priznao dugovanje apelantu odnosno da li su stranke zaključile novaciju o uloženim ličnim sredstvima u kupovini stana. Sporni su i prigovori tuženog koji se odnose na zastaru potraživanja i nedostatak pasivne legitimacije. Osnovni sud je prihvatio da tuženi nije pasivno legitimisan u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat uloženih sredstava po osnovu ličnog učešća u kupovini stana. Odredbom člana 35. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» broj 11/00) propisano je da sredstva koja se ostvare otkupom stanova uplaćuju na račun fonda stanovanja RS. Apelant je o ovoj odredbi bio upoznat prilikom zaključenja ugovora o otkupu stana. Odredbom člana 25. istog zakona, kako je dalje navedeno, propisano je da se na zahtjev kupca vrijednost stana umanjuje srazmjerno sredstvima koja je uložio u stan, međutim apelant, kako je sam izjavio prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke tu pogodnost nije htio iskoristiti iako mu je tuženi nudio, iz razloga obezvrijeđenja novčanih sredstava. Pored navedenog, Osnovni sud je ocijenio da je ovaj dio zahtjeva i zastario shodno odredbi člana 35. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO, odnosno članu 371. ZOO kojim je propisano da potraživanje ispunjenja obaveze zastarijeva za 10 godina (obaveza tuženog dospjela 26. augusta 1993. godine a tužba podnesena 22. novembra 2004. godine). U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu jednodnevne zarade, Osnovni sud je ocijenio prigovor zastarjelosti osnovanim, budući da je apelantu obustava jednodnevne zarade vršena zaključno do 31. decembra 1987. godine. Apelant je zatražio povrat svojih uloženih novčanih sredstava nakon 16 godina, a potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine. Osnovni sud je dalje naveo da se potvrda tuženog kojom je potvrđeno da je apelant učestvovao u vrijednosti stana sa 10% od vrijednosti stana, nikako ne može smatrati potvrdom o priznanju duga ili novacijom, jer priznanje mora biti izričito priznato a novacijom se ugovorne strane dogovaraju da se jedna obaveza zamijeni novom, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 012-0-Gž-07-000 258 od 22. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud smatra da su činjenična utvrđenja i pravna shvatanja na kojima je prvostepena presuda zasnovana pravilna i zakonita. Okružni sud je istakao da je neosnovan i pravno nerazumljiv navod žalbe koji se odnosi na prigovor da je prvostepeni sud pogrešno cijenio potvrdu tuženog od 25. januara 2002. godine jer je nije prihvatio pravno valjanom za validnost novacije. Apelant u tom žalbenom navodu, kako je dalje naveo Okružni sud, nije siguran niti određen u tome da li je potvrda osnov za novaciju ili za odricanje od zastarjelosti. Predmetna potvrda je apelantu izdata od tuženog u svrhu otkupa stana zbog čega, po ocjeni Okružnog suda, nema karakter ni priznanja duga niti novacije.

6. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalkjnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u svojoj apelaciji osporava presude Okružnog suda i Osnovnog suda kojima je odbijen njegov zahtjev radi ispunjenja ugovorene obaveze. Smatra da je u pobijanim presudama činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno a zbog toga da je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na imovinu svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objvljena na www.ustavnisud.ba), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i donijeli odluke kojima je zahtjev apelanta odbijen primjenom relevantnog Zakona o izmjenama i dopunama ZOO. U svojim presudama, redovni sudovi su obrazlažući neosnovanost apelantovih tvrdnji na okolnost priznanja duga ili novacije, jasno naveli da tuženi u konkretnom slučaju nije priznao dug, jer priznanje obaveze mora biti izričito. Obrazlažući neosnovanost primjene instituta novacije, jasno je obrazloženo da bi za primjenu tog istituta bila nužna saglasnost dužnika i povjerioca da postojeću obavezu zamijene novom, pri čemu nova obaveza mora imati različit predmet i različit pravni osnov. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva, sudovi su prihvatili prigovor zastare potraživanja, s obzirom da je novčana obaveza tuženog dospjela 1993. godine a tužba sudu podnesena 2004. godine, nakon isteka roka od 10 godina u kojem se na osnovu odredbe iz člana 35. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO moglo zahtijevati ispunjenje obaveze.

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno razmotriti.

12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2412/07 (lija Stanić) | Sudska praksa | Aktio