Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1750/09 (A. H. I.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1750/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1750/09, rješavajući apelaciju Al Husina Imada, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Al Husin Imada podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-595/09 od 1. decembra 2009. godine, broj U-531/09 od 2. novembra 2009. godine, broj U-461/09 od 1. oktobra 2009. godine i broj U-131/09 od 1. aprila 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.1-07.3-12-15/08 od 26. novembra 2009. godine, broj UP-1/19.4.1-07.3-12-14/08 od 26. oktobra 2009. godine, broj UP-1/19.4.1-07.3-12-13/08 od 25. septembra 2009. godine i broj UP-1/19.4.1-07.3-12-7/08 od 26. marta 2009. godine, u odnosu na član II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 2. Protokola broj 4 i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Al Husin Imada podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-595/09 od 1. decembra 2009. godine, broj U-531/09 od 2. novembra 2009. godine, broj U-461/09 od 1. oktobra 2009. godine i broj U-131/09 od 1. aprila 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.1-07.3-12-15/08 od 26. novembra 2009. godine, broj UP-1/19.4.1-07.3-12-14/08 od 26. oktobra 2009. godine, broj UP-1/19.4.1-07.3-12-13/08 od 25. septembra 2009. godine i broj UP-1/19.4.1-07.3-12-7/08 od 26. marta 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Al Husin Imad (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Arapske Republike Sirije, kojeg zastupju Osman Mulahalilović advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Nedžmija Kukričar iz Udruženja «Vaša prava Bosne i Hercegovine» iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-131/09 od 1. aprila 2009. godine. Apelant je 4. decembra 2009. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv presuda Suda BiH broj U-

461/09 od 1. oktobra 2009. godine, broj U-531/09 od 2. novembra 2009. godine, broj Uvl-354/09 od 16. novembra 2009. godine i broj U-595/09. 28. januara 2008. godine. Takođe, apelant je u apelaciji od 4. decembra 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio puštanje apelanta iz Imigracionog centra u Istočnom Sarajevu, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Budući da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1750/09. Spojene su apelacije br. AP-1750/09 i AP-3762/09.

3. Presudom Suda BiH broj U-131/09 od 1. aprila 2009. godine, odbijena je apelantova tužba protiv akta Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti BiH) broj UP-1/19.4.1-07.3-12-7/08 od 26. marta 2009. godine, kojim mu je produžen nadzor za period od 5. aprila do 4. maja 2009. godine u Ustanovi za prihvat stranaca-

Imigracioni centar Istočno Sarajevo. U obrazloženju presude je navedeno da je osporenim rješenjem apelantu produžen nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku i sigurnosti BiH u smislu odredbi iz člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08). Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je Ministarstvo sigurnosti BiH u toku upravnog postupka ispitalo i utvrdilo da se nisu izmijenile okolnosti i razlozi zbog kojih je određena mjera stavljanja apelanta pod nadzor, a koje okolnosti i razlozi su utvrđeni u postupku donošenja rješenja broj UP-1/19.4.1-07.3-12-7/08 od 26. marta 2009. godine. Naime, Sud BiH je naveo da je Ministrrstvo sigurnosti BiH utvrdilo da i dalje postoje razlozi da se nad apelantom produži nadzor do konačne odluke o apelantovom zahtjevu za neudaljavanje sa teritorije BiH, zbog povrede prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je osporeno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilno izvedenom zaključku o odlučnim činjenicama i na pravilnoj primjeni zakona, budući da se nisu izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen od nadzor.

4. Rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/19.4.1-07.3-12-13/08 od 25. septembra 2009. godine, apelantu je produžen nadzor za period od 5. oktobra do 4. novembra 2009. godine u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu, u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu, miru i sigurnosti BiH. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva sigurnosti BiH podnio tužbu Sudu BiH koji je Presudom broj U-461/09 od 1. oktobra 2009. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo iste razloge kao i u presudi broj U-131/09 od 1. aprila 2009. godine.

5. Ministarstvo sigurnosti BiH je donijelo rješenje broj UP-1/19.4.1-07.3-12-14/008 od 26. oktobra 2009. godine, kojim je apelantu produžen nadzor za period od 5. novembra do 4. decembra 2009. godine, u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH koji je presudom broj U-531/09 od 2. novembra 2009. godine, odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Suda BiH navedeni su isti razlozi kao u presudama br. U-

131/09 od 1. aprila 2009. godine i U-461/09 od 1. oktobra 2009. godine.

6. Sud BiH je u Vijeću za upravne sporove, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje presude broj U-461/09 od 1. oktobra 2009. godine, donio presudu broj Uvl-354/09 od 16. novembra 2009. godine, kojom je apelantov zahtjev za preispitivanje odbjen. U obrazloženju presude je navedeno da je presuda broj U-461/09 pravilna i zakonita jer se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona budući da i dalje postoje uslovi za produženje nadzora, te da se nisu izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor.

7. Ministarstvo sigurnosti BiH je donijelo rješenje broj UP-1/19.4.1-07.3-12-15/08 od 26. novembra 2009. godine kojim je apelantu produžen nadzor za period od 5. decembra 2009. godine do 4. januara 2010. godine (pogrešno u rješenju navedeno 4. januara 2009. godine). Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH. Odlučujući u upravnoj stvari izuzetnog produženja nadzora, Sud BiH je donio presudu broj U-595/09 od 1. decembra 2009. godine kojom je tužba odbijena. Sud BiH je ispitao pravilnost i zakonitost pobijanog akta, saslušao apelanta 1. decembra 2009. godine i utvrdio da je pobijanim rješenjam apelantu produžen nadzor nakon što je proveo u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu period duži od 180 dana. Prema odredbi iz člana 102. stav

5. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kako je istakao Sud BiH, moguće je produženje trajanja nadzora i za period duži od 180 dana, što se utvrđuje rješenjem o izuzetnom produženju nadzora, iz razloga kada stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili kada stranca iz drugih razloga nije moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana. Predmet razmatranja u konkretnom postupku, kako je dalje naveo Sud BiH, jeste postojanje bitno izmijenjenih okolnosti i razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor te činjenica da li ga je bilo moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, počev od 6. oktobra 2008. godine kada je stavljen pod nadzor. U obrazloženju presude, u dijelu koji se tiče razmatranja postojanja bitno izmijenjenih okolnosti i razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, Sud BiH je naveo iste razloge kao u presudama br. U-131/09, U-461/09 i U-531/09. U dijelu produženja nadzora nakon 180 dana, Sud BiH je ukazao da je Evropski sud za ljudska prava po apelantovom zahtjevu donio privremenu mjeru prema kojoj apelant ne treba biti protjeran iz BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-1222/07, kao ni u periodu od 7 dana od obavijesti apelanta o toj odluci. Odlukom Ustavnog suda broj AP-1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, kako je dalje naveo Sud BiH, djelomično je usvojena apelacija apelanta i predmeti odobravanja boravka i udaljavanja sa teritorije BiH vraćeni Sudu BiH na ponovni postupak: Sud BiH je predmetu odobravanja boravka donio presudu kojom je apelantovu tužbu odbio, dok je u predmetu udaljavanja sa teritorije BiH poništio rješenje Ministarstva BiH i naložio ponovno rješavanje. Sud BiH je zaključio da upravni i sudski postupci o eventualnom ostanku ili deportaciji apelanta iz BiH nisu okončani u roku od 180 dana računajući od 6. oktobra 2008. godine, zbog čega su ispunjeni uslovi da se apelantu izuzetno produži nadzor za period od 5. decembra 2009. godine do 4. januara 2010. godine, a sama činjenica što je apelant stavljen pod nadzor ne znači sama po sebi da će taj postupak biti okončan njegovom deportacijom iz BiH. 8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 2. Protokola broj 4 i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se od 6. oktobra 2008. godine nalazi u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu sa tendencijom da i dalje bude zadržan jer mu je nadzor izuzetno produžen, temeljem odredbe iz člana 102. stav 5. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nakon perioda od 180 dana. U vezi s tim, apelant navodi da su uslovi u Imigracionom centru jako loši, da je stavljanjem pod nadzor za njega i njegovu porodicu nastupila nenadoknadiva šteta jer su nastupili problemi koji se tiču egzistencije porodice zbog njegove nemogućnosti da privređuje. Pored toga, dugo zadržavanje u Imigracionom centru utiče na njegovo psiho-fizičko stanje. Nadalje, apelant navodi da Služba za poslove sa strancima, od početka nadzora pa do danas, u svojim rješenjima navodi da apelant predstavlja opasnost po javni red, mir i sigurnost BiH i da se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je određen nadzor, iako apelantova navodna opasnost nikad nije dokazana, niti su ispitivane izmijenjene okolnosti. Stoga, apelant smatra da su Sud BiH i Služba za poslove sa strancima bili dužni detaljnije ispitati i obrazložiti razloge za svoje odlučenje a ne samo prihvatiti izvještaje državnih agencija za koje nije siguran ni da postoje. Takođe, apelant navodi da Služba za poslove sa strancima nije ni pokušala utvrditi zbog čega on predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost i zbog čega mu nije omogućen pristup dokumentaciji-izvještajima državnih službi na temelju kojih je stavljen pod nadzor. Apelant smatra da njegovo stavljanje pod nadzor u Imigracioni centar predstavlja prvi korak ka deportaciji.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 3307/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 28. marta 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, u predmetu broj AP-3307/08 apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine i presude Suda BiH broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine kojima je odlučeno da se apelant stavlja pod nadzor, kao i presuda Suda BiH broj U-738/08 od 5. novembra 2008. godine i broj U-776/08 od 3. decembra 2008. godine kojima je odlučeno da se apelantu produžava nadzor. Ustavni sud je Odlukom broj AP-3307/08 odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih odluka Suda BiH i Ministarstva sigurnosti BiH u odnosu na član II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije, te član 2. Protokola broj 4 i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da lišavanje apelanta slobode nije bilo proizvoljno, jer je isti lišen slobode na osnovu odredaba člana 99. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitom lišavanju slobode stranca, koji inače nezakonito boravi u BiH i čeka odluku o svom prijemu, a što je u skladu sa članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. Takođe, predmetnom odlukom Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesena protiv navedenih odluka u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud napominje da ni presudom Suda BiH broj U-595/09 od 1. decembra 2009. godine kojom je odlučeno o izuzetnom produženju nadzora nije došlo do izmjene činjeničnih niti pravnih okolnosti, budući da je Sud BiH navedenom odlukom potvrdio pravilnost i zakonitost akta Ministarstva sigurnosti BiH koji je donesen na temelju odredbe iz člana 102. strav 5. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, u kojem je propisano izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Iz navedenog proizilazi da lišavanje slobode i izuzetno produženje nadzora apelantu po proteku roka od 180 dana nije proizvoljno, jer je propisano u odredbi člana 102. stav 5. citiranog Zakona, a što je u skladu sa članom 5. stav 1. f) Evropske konvencije.

13. Budući da u međuvremenu nije došlo do izmjene činjeničnih niti pravnih okolnosti koje bi mogle uticati na drugačije odlučenje Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom kovencijom, kao i njenim protokolima, (prima facie) neosnovani, odnosno ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović