Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3865/08 (M.P.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3865/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3865/08, rješavajući apelaciju M.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 125 od 5. maja 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-

Gž-08-000 042 od 12. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-016 od 6. decembra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. M.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 12. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 125 od 5. maja 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 042 od 12. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-016 od 6. decembra 2007. godine.

2. Osnovni sud se rješenjem, broj 095-0-P-06-000-016 od 6. decembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 015-0-Gž-08-000 042 od 12. novembra 2008. godine oglasio nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari apelanta, ukinuo sve provedene radnje i odbacio apelantovu tužbu. Stavom dva dispozitiva apelant je obavezan drugotuženom naknaditi troškove parničnog postupka.

3. Apelant je predmetnim tužbenim zahtjevom tražio da se M.B. i Đ.V. (u daljnjem tekstu: tuženi) naloži da poruše i potpuno uklone građevinski objekat od dvije prostorije, koji je izgrađen lijevo od ulaza u dvorištu zgrade, u Trebinju, ulica Atanasija Popovića br.4, te da uspostave ranije stanje izgradnjom dvije šupe «daščare» koje su se ranije nalazile na tom mjestu, a ukoliko to ne učine, ovlašćuje se apelant da to uradi na teret tuženih, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primjenio odrebu člana 16 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), kada se oglasio nenadležnim, pravilno smatrajući da je za ovu stvar nadležan upravni organ.

5. Vrhovni sud je 5. maja 2009. godine donio rješenje broj 118-0-Rev-09-000 125 kojim je odbijen apelantov zahtjev za reviziju izjavljen protiv rješenja Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 042 od 12. novembra 2008. godine.

6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su našli da za razrješenje predmeta spora nije nadležan sud već drugi organ. Takođe, Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani revizioni navodi da je prvostepeni sud nepravilno postupio kada je odbio prijedlog apelanta za provođenje dokaza uviđaja na licu mjesta i vještačenja vještaka građevinske i geodetske stuke, jer provođenje tih dokaza nije imalo svoju svrhu. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio činjenica da se drugostepeni sud ne poziva na odredbe materijalnog prava, ne utiču na zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, obzirom da je isti u svemu prihvatio razloge prvostepenog suda.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na fer suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant, tražio da se tuženim naloži da poruše i potpuno uklone građevinski objekat koji su izgradili u dvorištu zgrade u ulici Atanasija Popovića br.4. u Trebinju, te da uspostave ranije stanje izgradnjom dvije šupe «daščare» koje su se ranije nalazile na tom mjestu, te da ukoliko to ne učine, ovlašćuje se apelant da to uradi na teret tuženih. Takođe, tužebnim zahtjevom apelant je tražio da mu tuženi naknade troškove parničnog postupka. Osnovni, Okružni i Vrhovni sud su pozivajući se na član 16. ZPP utvrdili da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.

11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

12. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju Osnovni, Okružni i Vrhovni sud pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe ZPP, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3865/08 (M.P.) | Sudska praksa | Aktio