Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2706/07 (I. L.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2706/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2706/07, rješavajući apelaciju Ištvana Laćka , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 61/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ištvana Laćka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

673/05 od 11. maja 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-91/03 od 27. juna 2005. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ištvana Laćka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

673/05 od 11. maja 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-91/03 od 27. juna 2005. godine u dijelu kojim je odbačen tužbeni zahtjev, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ištvan Laćak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 8. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-673/05 od 11. maja 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-91/03 od 27. juna 2005. godine.

2. Presudom (djelomičnom) Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-1592/02 od 8. oktobra 2002. godine usvojen je kao osnovan tužbeni zahtjev apelanta, te je poništeno kao nezakonito rješenje predsjednika poslovodnog odbora RO Kliničko-medicinski centar Banja Luka broj 01-2/92 od 4. jula 1992. godine, rješenje direktora OOUR Kliničko–bolnički centar Banja Luka broj 01-551-1/93 od 8. februara 1993. godine i rješenje Upravnog odbora OOUR Kliničko-bolnički centar RO Kliničko medicinski centar Banja Luka broj KBC-02-511-2/93 od 29. marta 1993. godine, te je obavezan Klinički centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, u roku od osam dana od pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je predmet spora zahtjev apelanta za poništenje rješenja tuženog od 4. jula 1992. godine o prestanku potrebe za radom radnika, rješenja od 8. februara 1993. godine o prestanku radnog odnosa apelanta i rješenja od 29. marta 1993. godine o odbijanju prigovora apelanta protiv prvostepene odluke o prestanku radnog odnosa, te zahtjev za vraćanje na rad. Općinski sud je utvrdio da je apelant bio zaposlen u RO Kliničko-medicinski centar Banja Luka, Radna zajednica za razvoj i investicije ( u daljnjem tekstu: Radna zajednica). Uslijed smanjenja obima posla u Radnoj zajednici, na temelju sporazuma o promjenama u organizaciji tuženog, radnici Radne zajednice koji su zatečeni imali su se preuzeti i rasporediti u novo organizirane pravne subjekte. Odlukom Radne zajednice broj 01-XXI/92 od 27. marta 1993. godine saglasno sporazumu o udruživanju u RO KMC osam radnika Radne zajednice, među kojima je bio i apelant raspoređeno je u OOUR KMC.

4. Osnovni sud je nadalje, ocjenom izvedenih dokaza zaključio, da u konkretnom slučaju nisu postojali kriteriji za utvrđivanje viška radnika niti u Radnoj zajednici čiji je apelant bio radnik prije preuzimanja, niti u OOUR-u KMC u koji je apelant preuzet. Osnovni sud je naveo da prema članu 20. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ br. 60/89 i 42/90-u daljnjem tekstu: ZOPRO) radnik «uživa» zaštitu prestanka radnog odnosa dok mu se ne obezbijedi pravo iz radnog odnosa propisano članom 21. istog zakona, te je ocijenio da navedeni nedostaci osporena rješenja čine nezakonitim. Osnovni sud je, imajući u vidu da je rješenje o prestanku radnog odnosa donijeto od strane OOUR-a Kliničko –bolničkog centra u koji je apelant bio privremeno raspoređen, zaključio da je doneseno od strane neovlaštenog pravnog lica, ocjenjujući da je takvo rješenje eventualno mogla donijeti Radna zajednica u skladu sa zakonom propisanim uslovima. Osnovni sud je slijedom navedenih razloga, također zaključio da su osporena rješenja nezakonita, budući da je apelant samo «formalno» bio raspoređen kod pravnog prednika tuženog, ali bez namjere da se time riješi njegov radno-pravni status.

5. Okružni sud je odlučujući u žalbenom postupku žalbu tuženog djelomično uvažio, a presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu kojim je poništeno rješenje tuženog o prestanku potrebe za radom apelanta, broj 01-2/92 od 4. jula 1992. godine i tužbu u tom dijelu odbacio. Istom presudom Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelanta vrati na rad i da ga rasporedi na poslove koje je obavljao do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove, te je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom, dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je poništeno rješenje tuženog broj 01-551-1/93 od 8. februara 1993. godine kao i rješenje Upravnog odbora tuženog broj KBC 2-511-

2/93 od 29. marta 1993. godine kojim je odbijen prigovor apelanta protiv rješenja o prestanku radnog odnosa.

6. Okružni sud je u obrazloženju odluke naveo da iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem pravnog prednika tuženog broj 01-2/92 od 4. jula 1992. godine utvrđen prestanak potrebe za radom apelanta. U tački 1. izreke navedenog rješenja utvrđen je prestanak potrebe za radom apelanta sa danom 1. juli 1992. godine, dok je tačkom 2. istog rješenja utvrđeno pravo apelanta na novčanu naknadu u visini zajamčenog ličnog dohotka za period koji je propisan članom 21. stav 3. ZOPRO. Okružni sud je obrazložio da je istim rješenjem utvrđen prestanak potrebe za radom apelanta kao i način rješavanja prava apelanta sa utvrđenim statusom «tehnološkog viška». Okružni sud je naveo da propisi o tehnološkom višku imaju dvije dimenzije, utvrđivanje statusa radnika za čijim je radom prestala potreba kao i ostvarivanje prava koje navedeni radnici imaju, te ocijenio da osporeno rješenje od 4. jula 1992. godine sadrži obje dimenzije. Međutim, dalje je navedeno da se pravo radnika u statusu «tehnološki višak» može ostvariti tek kada je odluka o prestanku potrebe za njegovim radom postala konačna. Okružni sud je u tom smislu naveo da je članom 80. stav 1. ZOPRO propisano da radnik ima pravo da nadležnim organima poslodavca podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima obavezama i odgovornostima. Stavom 2. iste zakonske odredbe propisano je, da prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu poslodavca u roku od petnaest dana od dana uručenja odluke kojom mu je povrijeđeno pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava. Okružni sud je dalje obrazložio da prema navedenoj zakonskoj odredbi, rok za izjavljivanje prigovora teče, ne samo od dana uručenja odluke o povredi prava radnika, nego i od dana kada je saznao za povredu prava. Pod pojmom «od dana kada je saznao za povredu prava», smatra se da je tada radnik saznao za odluku o pravima, obavezama i odgovornostima i za njene razloge. Kako je apelant prema spisku priloženom uz odluku Radne zajednice bio upućen na čekanje sa drugim radnicima, bio mu je poznat tadašnji radno-pravni status, kakav je imao prilikom odlaska na bolovanje.

7. Okružni sud je ocijenio da je odlučno pitanje, za odluku u odnosu na dio zahtjeva usmjerenog na utvrđivanje nezakonitosti rješenja pravnog prednika tuženog od 4. jula 1992. godine, da li je i kada apelant saznao za navedeno rješenje i za razloge iz tog rješenja. U odgovoru na navedeno pitanje Okružni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant saznao za isto rješenje, budući da je prilikom pokušaja uručenja mu navedenog rješenja apelant odbio prijem, navodeći kao razlog za to činjenicu da se nalazi na bolovanju, o čemu je službenik tuženog sačinio službenu zabilješku 9. jula 1992. godine. Okružni sud je zaključio da iz navedenog jasno proizlazi da je apelant tom prilikom bio upoznat sa sadržajem rješenja od 4. jula 1992. godine i njegovim razlozima, zbog čega je i odbio prijem tog rješenja navodeći da se nalazi na bolovanju, ocjenjujući da je apelantu od 9. jula 1992. godine bio otvoren rok za izjavljivanje prigovora organu interne zaštite tuženog, a potom tužbe sudu u pogledu osporavanja predmetnog rješenja. Okolnost da apelantu nije uručeno rješenje od 4. jula 1992. godine, kod činjenice da je apelant za isto rješenje i razloge navedenog rješenja saznao 9. jula 1992. godine, nije ga oslobodila od obaveze da podnese prigovor organu interne zaštite, a zatim i tužbu sudu, računajući rok za prigovor, kao i rok za podnošenje tužbe od dana saznanja za rješenje od 4. jula 1992. godine. Okružni sud je naveo da nepodnošenje prigovora u zakonom propisanom roku ne znači da su rokovi za ostvarivanje zaštite prava iz radnog odnosa internom organu i sudu «otvoreni» do uručenja odluke, posebno kod navedenih činjenica, prema kojim je apelant saznao za navedeno rješenje i za razloge rješenja.

8. Okružni sud je saglasno prednjim činjenicama ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za sudsku zaštitu u radnom sporu o zakonitosti rješenja od 4. jula 1992. godine, te da nisu ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje o zakonitosti navedenog rješenja. Okružni sud je obrazložio da ne podnošenjem prigovora apelanta organu interne zaštite, rješenje od 4. jula 1992. godine postalo je konačno, a nepodnošenjem tužbe sudu protiv tog rješenja, isto rješenje je postalo i pravosnažno. Kako predmetom ocjene zakonitosti odluke poslodavca u radnom sporu, može biti samo konačna, a ne i pravosnažna odluka poslodavca, to tužba protiv pravosnažne odluke tuženog o utvrđivanju prestanka potrebe za radom apelanta od 4. jula 1992. godine nije dozvoljena, jer pravosnažno rješenje predstavlja zakonsku prezumciju o njegovoj zakonitosti. Okružni sud je zaključio da odlučivanje o dijelu tužbe kojim se zahtijeva utvrđenje nezakonitosti predmetnog rješenja, nije dopušteno sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava, te je tužbu apelanta u tom dijelu odbacio, ističući da za postupanje u istom dijelu nisu ispunjene procesne pretpostavke propisane ZOPRO. Okružni sud je naveo da se nije bavio pitanjem zakonitosti osporenog rješenja od 4. jula 1992. godine, jer je pravosnažnost navedenog rješenja zakonska prezumcija njegove zakonitosti, bez obzira da li je predmetno rješenje zakonito. Ocjenjujući da su preostale dvije odluke od 29. marta 1993. godine i 8. februara 1994. godine nezakonite, Okružni sud je zaključio da apelantu pripada pravo iz člana 21. stav 3. ZOPRO koje mu je i priznato rješenjem od 4. jula 1992. godine.

9. Vrhovni sud je presudom broj Rev-673/05 od 11. maja 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta protiv drugostepene presude, ocjenjujući da je drugostepena odluka zakonita i pravilna. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant bio u radnom odnosu u RO KMC u Radnoj zajednici, i da je rješenjem broj 01-2/92 od 4. jula 1992. godine utvrđen prestanak potrebe za radom apelanta sa 1. julom 1992. godine, uz pravo na novčanu naknadu u visini zajamčenog ličnog dohotka za period utvrđen u članu 21. ZOPRO koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa. Apelant je odbio prijem navedenog rješenja o čemu je službenik tuženog sačinio službenu zabilješku 9. jula 1992. godine, a apelant je u smislu člana 80. ZOPRO propustio da podnese prigovor organu interne zaštite tuženog u roku od petnaest dana od dana prijema rješenja, ako je smatrao da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.

10. Vrhovni sud je imajući u vidu član 83. stav 2. ZOPRO istakao da radnik ne može tražiti sudsku zaštitu pred nadležnim sudom, ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje. Dalje je obrazloženo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelant nije izjavio prigovor protiv rješenja tuženog broj 01-2/92 od 4. jula 1992. godine kojim je utvrđen prestanak potrebe za njegovim radom, te je uslijed ovog propuštanja navedeno rješenje postalo i konačno i pravosnažno. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno zaključio, da je iz navedenih razloga apelant prekludiran da predmetno rješenje pobija u postupku pred sudom, budući da ocjeni zakonitosti podliježe samo konačna odlukarješenje o pravima, obavezama i odgovornostima radnika iz radnog odnosa, ali ne i pravosnažna odluka odnosno rješenje, budući da pravosnažnost rješenja sadrži neoborivu pretpostavku o njegovoj zakonitosti koja ne može biti predmet ocjenjivanja u radnom sporu. Vrhovni sud je zaključio da kod konkretnog stanja stvari za odluku o sporu nije od značaja prigovor apelanta da tuženi nije donio program utvrđivanja tehnološkog viška a ni program zbrinjavanja radnika koji bi bili proglašeni tehnološkim viškom. Imajući u vidu da je pravosnažnim rješenjem tuženog od 4. jula 1992. godine utvrđen prestanak potrebe za radom apelanta, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nema mjesta zahtjevu apelanta za vraćanje na rad kod tuženog, te da je u konkretnom slučaju preostalo ostvarivanje jednog od prava apelanta odnosno prava iz stava 2. člana 21. ZOPRO.

11. Apelant smatra da je osporenim odlukama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepravilnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na osporeno rješenje od 4. jula 1992. godine kojim je utvrđen prestanak potrebe za radom apelanta, tj. kojim mu je utvrđen status tehnološkog viška, navodeći da se u vremenu od 1. juna 1992. godine do 1. aprila 1993. godine nalazio na bolovanju, da raspolaže uredno ovjerenim doznakama od strane nadležnog ljekara, te da u tom periodu uopće nije dolazio u svoje preduzeće. Osim toga, apelant sumnja u ispravnost službene zabilješke koja se odnosi na pokušaj da mu se dostavi rješenje od 4. jula 1992. godine, te posebno naglašava da je u tom periodu u Republici Srpskoj bilo proglašeno ratno stanje. Ističući navedene okolnosti apelant smatra da nije bilo zakonskog osnova za odbačaj dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na rješenje od 4. jula 1992. godine kojim je utvrđen prestanak potrebe za njegovim radom, a s tim u vezi nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražio od tuženog da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je ranije obavljao.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (…)

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (…) (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu Dopustivost prima facie

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluka Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju apelant se žali što je osporenim presudama odbijen kao neosnovan dio njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na ranije poslove koje je obavljao.

16. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, odnosno dvije instance na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje na rad, zbog toga što je pravosnažnim rješenjem tuženog od 4. jula 1992. godine utvrđen prestanak potrebe za radom apelanta kod tuženog. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta koji su se odnosili na predmetni dio tužbenog zahtjeva, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je osporenim odlukama odbijen očigledno (prima facie) neosnovani.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

17. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenim odlukama sudova kojim je odbačen dio njegovog tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja kojim je tuženi utvrdio prestanak potrebe za njegovim radom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

19. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili dio apelantovog tužbenog zahtjeva, jer je apelant propustio da protiv rješenja kojim mu je utvrđen prestanak potrebe za radom kod tuženog, prethodno koristi pravne lijekove koji su propisani zakonom odnosno čl. 80. i 83. st. 1. i 2. ZOPRO, kako interno kod tuženog tako i kod suda. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o predmetnom dijelu tužbenog zahtjevu apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da se zaštita prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražena zaštita prava pred nadležnim organom u organizaciji. Da bi se raspravljalo konkretno pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno prethodno podnijeti prigovor nadležnom organu tuženog, a potom i tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, propuštanjem da prethodno podnese prigovor, te neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2706/07 (I. L.) | Sudska praksa | Aktio