Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-831/09 (N. T.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-831/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 831/09, rješavajući apelaciju Nade Tešanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Tešanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-07-
000 223 od 21. januara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Tešanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kingswood Cresent, Australija, koju zastupa Miloš Stanimirović, advokat iz Tuzle, podnijela je 18. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-07-000 223 od 21. januara 2009. godine.
2. Rješenjem Službe za stambeno-komunalne i urbanističke poslove Općine Živinice (u daljnjem tekstu: Sluužba) broj 05/1-23-5807/05 od 12. januara 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) broj 303/06 od 8. juna 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev kojim je tražila povrat u pređašnje stanje u pogledu prava na povrat stana kao stečenog prava ili obeštećenje u vrijednosti od 50.000,00 KM za stan koji se nalazi u Tuzlanski odred Blok II u Živinicama. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelantičin prijedlog za povrat u pređašnje stanje suštinski zasniva na tvrdnji da se u konkretnoj stvari treba primijeniti Sporazum o pitanjima sukcesije između Bosne i Hercegovine i ostalih republika SFRJ (u daljnjem tekstu: Sporazum) i Odluka Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma. Dalje se navodi da stanarsko pravo na stanu u društvenom vlasništvu nije predmet Sporazuma i člana 1. Aneksa «G»-Privatno vlasništvo i stečena imovina («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» - Međunarodni ugovori, broj 10/01), te da u tom smislu apelantica ne može tražiti povrat predmetnog stana na osnovu Odluke o provođenju Aneksa «G» Sporazuma. Također je navedeno da apelantica nikada nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed nijednom organu nadležnom za stambene poslove ili nekoj drugoj instituciji u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03).
3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000 223 od 21. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba podnesena protiv rješenja Vlade broj 303/06 od 8. juna 2006. godine. U obrazloženju presude ovaj sud je, između ostalog, naveo da je apelantica imala pravo da, u skladu sa važećim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, traži povrat predmetnog stana po osnovu stanarskog prava, a ne kako to apelantica pogrešno tumači po navedenom Sporazumu i Odluci o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma.
4. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000 223 od 21. januara 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, Rješenjem Službe broj 05/1-23-5807/05 od 12. januara 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vlade broj 303/06 od 8. juna 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev kojim je tražila povrat u pređašnje stanje u pogledu prava na povrat stana kao stečenog prava ili obeštećenje u vrijednosti od 50.000,00 KM za predmetni stan. Apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Vlade od 8. juna 2006. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio osporenu presudu broj 003-0-U-07-000 223 od 21. januara 2009. godine, kojom je njenu tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je apelantica imala pravo da, u skladu sa važećim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, traži povrat predmetnog stana, a ne po navedenom Sporazumu i Odluci o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma.
8. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelantice na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-
329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, propuštanjem da se blagovremeno obrati zahtjev organu nadležnom za stambena pitanja u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ).
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović