Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2882/07 (A. M.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2882/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2882/07, rješavajući apelaciju Adema Mehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 61/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Mehića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-06-001 225 od 27. jula 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-646/05 od 26. septembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-70/01 od 15. marta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ruževića, Teslić kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat uz Banja Luke, podnio je 31. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 225 od 27. jula 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-646/05 od 26. septembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-70/01 od 15. marta 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-70/01 od 15. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-646/05 od 26. septembra 2006. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta protiv AD za inženjering «Graditelj» Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je zahtijevao da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, rasporedi ga na radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima kao i mogućnostima tuženog, te da mu nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plaća za period od 1. maja 1992. godine do povratka na posao, uz zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plaće do konačne isplate.

3. U obrazloženju rješenja istaknuto je da je apelant 1. juna 2001. godine podnio navedeni tužbeni zahtjev, te da je nakon provedenih dokaza utrvđeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme, sve do maja 1992. godine, kada je prestalo njegovo angažiranje kod tuženog zbog ratnih okolnosti. Nadalje, obrazloženo je da nije sporno da tuženi nikada nije uručio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, niti bilo kakvo drugo rješenje u vezi sa njegovim radno-pravnim statusom, kao ni da apelant nije podnio pismeni zahtjev tuženom za povratak na posao, već se pismenim zahtjevom obraćao Ministarstvu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske za ostvarivanje prava na otpremninu. Također, sud je utvrdio da nije bilo sporno ni da nakon 1. maja 1992. godine apelant nije više radio kod tuženog, te da je i svoju radnu knjižicu podigao na revers. Osnovni sud je istakao da je bilo sporno među parničnim strankama da li je tužba apelanta blagovremena, da li je apelantu prestao radni odnos kod tuženog, da li je tuženi u obavezi da apelanta vrati na posao i da mu naknadi izgubljenu dobit po osnovu neisplaćenih plaća uz zakonske zatezne kamate kao i da li je tuženi u obavezi da apelantu isplati zakonske stope doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za sporni period.

4. Osnovni sud je imao u vidu član 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90- u daljnjem tekstu: ZOPRO) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretnog spornog odnosa koji je preuzet kao važeće materijalno pravo na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 21/92), kojim je propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Također, sud je imao u vidu i član 80. stav 1. navedenog zakona kojim je propisano da radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i prigovor protiv odluke koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, dok je stavom 2. istog člana propisano da prigovor iz stava 1. radnik podnosi organu utvrđenim općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom, u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.

5. Osnovni sud je utvrdio da rješenje o prestanku radnog odnosa nikada nije apelantu uručeno, te zaključio da navedena činjenica predstavlja propust tuženog bez obzira što je tuženi istakao da su rješenja o prestanku radnog odnosa njegovim radnicima dostavljana putem oglasne ploče. Osnovni sud je istakao, da navedeni propust tuženog nije apelanta mogao dovesti u zabludu o njegovom radno-pravnom statusu, jer je apelant za povredu svojih prava od strane tuženog saznao u trenutku prestanka njegovog radnog angažiranja 1. maja 1992. godine, a tužbu sudu je podnio 1. juna 2001. godine. Sud je dalje obrazložio da se dan saznanja za povredu ne može cijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa, nego i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su mu prava povrijeđena i kada je objektivno bio u mogućnosti da zatraži internu i sudsku zaštitu, navodeći da bi drugačiji stav bio protivan općem načelu pravne sigurnosti, koji bi dozvoljavao beskonačnu mogućnost pokretanja radnog spora, bez ikakvog vremenskog ograničenja, što bi bilo u suprotnosti sa strogo određenim prekluzivnim rokom predviđenim za zaštitu prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je zaključio, navodeći da je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 15/96) 19. juna 1996. godine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, te da se do tog dana može smatrati da su postojali opravdani razlozi da apelant propusti da se obrati nadležnom organu, odnosno da podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Međutim, nakon 19. juna 1996. godine više nisu postojali opravdani razlozi za kašnjenja tužbe.

6. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta ocijenio da zbog propusta tuženog apelant ne bi izgubio konkretno pravo da sam nije učinio propust ne poduzimajući ništa radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, iako je već 1. maja 1992. godine znao da su mu povrijeđena od strane tuženog. Okružni sud je ocijenio da se prvostepeni sud pravilno pozvao na član 80. st. 1. i 2. ZOPRO, jer je apelant u maju 1992. godine saznao da su njegova prava iz radnog odnosa povrijeđena, kada mu je uskraćeno pravo na rad bez donošenja rješenja u kojem bi bio naveden osnov prestanka radnog odnosa. Uzimajući kao posebnu okolnost ratna dešavanja, apelantova pasivnost može se tolerirati sve do završetka rata, tj. donošenja odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u junu 1996. godine, od kada više nije bilo nikakvih zapreka da apelant podnese prigovor tuženom u smislu člana 80. stav 1. navedenog zakona, a zatim i tužbu sudu. Okružni sud je posebno istakao da bi podnošenjem prigovora apelant omogućio zaštitu svojih prava pred sudom, bez obzira da li bi i kada tuženi odlučio o njegovom prigovoru, imajući u vidu suspenzivni karakter prigovora, a što apelant nije iskoristio.

7. Okružni sud je obrazložio da je za raspravljanje zahtjeva za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa, potrebno ispunjenje procesno pravnih pretpostavki u pogledu blagovremenosti i dopuštenosti tužbe. Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno tužbu odbacio kao neblagovremenu cijeneći navedene činjenice u smislu čl. 80. i 83. ZOPRO, utvrđujući da apelant nije koristio pravo prigovora pred organima tuženog a niti u zakonskom roku podnio tužbu sudu. Okružni sud je naveo da su rokovi u radnim sporovima prekluzivne prirode na koje sud pazi po službenoj dužnosti, tako da na nastupanje pravnih posljedica u pogledu prekluzije rokova u konkretnom slučaju nije mogla uticati činjenica nedostavljanja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu. U tom smislu, Okružni sud je istakao činjenicu da je apelant nakon devet godina podnio tužbu sudu, iako sve do tada nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa, te ocijenio nejasnim zašto apelant to ranije nije učinio, odnosno zašto činjenica nedostavljanja rješenja o prestanku radnog odnosa nije i dalje bila zapreka za podnošenje tužbe sudu, kako je to apelant istakao. Okružni sud je ocijenio, imajući u vidu tvrdnju apelanta da osim čekanja na rješenje o prestanku radnog odnosa, nije bilo drugih opravdanih okolnosti koje bi ga sprečavale da u zakonskim rokovima štiti svoja prava iz radnog odnosa, a kako je te rokove propustio, čijim se gubljenjem, budući da su prekluzivne prirode, gubi i samo pravo, prvostepeni sud je pravilno tužbu odbacio kao neblagovremenu.

8. Vrhovni sud je ocijenio da su pravni stavovi nižestepenih sudova pravilni, navodeći da je u vrijeme kada je apelantu učinjena povreda prava iz radnog odnosa u primjeni bio ZOPRO, prema kojem su u radnom sporu bile propisane procesne pretpostavke za dopuštenost i blagovremenost tužbe, koje su se cijenile u odnosu na vrijeme kada je povreda učinjena, odnosno kada je radnik saznao za tu povredu. Vrhovni sud smatra da kod nesporne činjenice da apelant ne radi kod tuženog od 1. maja 1992. godine i na osnovu rada ne ostvaruje nikakvo pravo, apelantu je moralo odavno biti jasno da su njegova prava po osnovu radnog odnosa povrijeđena. Internu zaštitu tog prava apelant nije tražio, dok je sudsku zaštitu zatražio podnošenjem tužbe po proteku devet godina od kada je prestao raditi, odnosno pet godina od prestanka ratnog stanja i stanja neposredne opasnosti.

9. Vrhovni sud je zaključio da je tužba apelanta u konkretnoj pravnoj stvari neblagovremena prema članu 83. stav 1. ZOPRO, jer je podnesena po proteku roka od petnaest dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne opasnosti. Vrhovni sud je naveo da je identična i odredba člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03-u daljnjem tekstu: ZRO) kojom je propisan subjektivni rok za podnošenje tužbe jednu godinu od saznanja za povredu prava i objektivni rok od tri godine od učinjene povrede. Vrhovni sud je obrazložio da se o neblagovremenom zahtjevu apelanta ne može odlučivati, zbog vremenskog ograničenja za ostvarenje prava po osnovu rada, propisanog odredbama Zakona koji reguliraju radne odnose, navodeći da o propisanim prekluzivnim rokovima u radnom sporu sud mora voditi računa po službenoj dužnosti, jer njihovim propuštanjem gubi se pravo na tužbu, ali i samo pravo u materijalnom smislu. Vrhovni sud je zaključio da načelo pravne sigurnosti ne dozvoljava meritorno rješavanje o neblagovremenoj tužbi, bez obzira da li je radni odnos prestao nezakonito.

10. Apelant se u apelaciji žali da su mu osporenim odlukama sudova povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant vidi u nepravilnoj primjeni materijalnog prava, te što mu nije pružena prilika za fer i korektno suđenje, navodeći da je «blagovremeno podnio tužbu, imajući u vidu da mu je radni odnos prestao na nezakonit način, jer mu prilikom prekida, odnosno prestanka radnog odnosa nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, a ni kasnije. Osnovni sud je donio zaključak, tvrdeći da rješenje nije moglo biti uručeno iz razloga što su na prostoru Bosne i Hercegovine bile prisutne ratne okolnosti, pa proizlazi da sudovi pravdaju nemarnost, neblagovremenost i opstrukciju radnih organizacija ratnim okolnostima, kao da iste nisu važile i za apelanta, čime je sva odgovornost prebačena na apelanta, kako u pogledu njegovih obaveza, tako i prava, dok sudovi apsolutno oslobađaju radne organizacije od bilo kakve odgovornosti zbog neispunjavanja njihovih obaveza u pogledu donošenja zakonitog rješenja o prestanku radnog odnosa». Apelant smatra da mu je radni odnos prekinut zbog njegove nacionalne pripadnosti.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbu apelanta kao neblagovremenu budući da nije podnesena u rokovima koji je propisan članom 83. stav 1. ZOPRO i članom 57. stav. 1. ZRO. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zahtjevu apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka. Prema tome, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2882/07 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio