Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1067/09 (B. H.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1067/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1067/09, rješavajući apelaciju Branke Hrkalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Hrkalović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 617 od 11. marta 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Hrkalović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Broda, koju zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Broda, podnijela je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 617 od 11. marta 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-279/03 od 6. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 052 od 27. marta 2007. godine, utvrđeno je da je apelantica, kao nosilac stanarskog prava na stanu u ulici „Skele“-X u Brodu, podnijela blagovremeno Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), kao tuženoj u ovoj pravnoj stvari, zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju je prvostepeni sud naveo, a što je potvrdio i drugostepeni sud, da se apelantičina prijava za dobrovoljni povratak raseljenih lica i izbjeglica-povratnika na teritorij Republike Srpske, koju je podnijela Ministarstvu 22. oktobra 2998. godine u kojoj je ona naznačila da želi povratak „Samo u svoju kuću-stan“, ima smatrati njenim zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je ta prijava u skladu sa tač. 3. i 6. Uputstva za primjenu čl. od 8. do 11. i člana 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 617 od 11. marta 2009. godine uvažena je revizija tužene, obje nižestepene presude Osnovnog i Okružnog suda ukinute i apelantičina tužba odbačena zbog stvarne nenadležnosti suda. U obrazloženju je navedeno da se suština revizionih navoda tužene odnosi na pitanje stvarne nadležnosti sudova da odlučuju u ovoj pravnoj stvari. Također, Vrhovni sud naveo da je pravni stav iz obrazloženja nižestepenih presuda pogrešan, te da apelantičina prijava nije zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, već samo prijava kojom ona izražava svoju želju da se vrati u Brod-prema odredbama tačke 7. Uputstva o načinu organizacije povratka raseljenih lica i izbjeglica-povratnika na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 18/98), koje je doneseno na osnovu odredaba člana 35. stav 1. Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/95) radi sprovođenja njegovih odredaba. S tim u vezi, dalje je navedeno da je apelantičina prijava podnesena prije 19. decembra 1998. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, a da je članom 15. stav 2. ovog zakona određeno da se zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi nadležnom organu Ministarstva u opštini u kojoj se stan nalazi, dakle, republičkom organu uprave u smislu odredaba člana 1. Zakona o ministarstvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/97, 10/98, 18/99 i 15/99), važećeg do 15. novembra 2002. godine, čija je nadležnost određena članom 25. tog zakona, uz napomenu da je isti status tog ministarstva i ista nadležnost sadržana i u čl. 1. i 18. Zakona o ministarstvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 70/02, 33/04, 118/05 i 33/06), važećeg nakon 15. novembra 2002. godine. Iz naprijed navedenog slijedi, prema mišljenju Vrhovnog suda, da se i blagovremenost zahtjeva za vraćanje u posjed stana, kao pravno relevantna činjenica, cijeni u upravnom postupku i da je protiv konačne odluke iz upravnog postupka moguće pokrenuti upravni spor u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/94), odnosno sada važećeg istoimenog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05). U smislu svega naprijed navedenog, ovaj sud je zaključio da odlučivanje po zahtjevu za vraćanje posjeda napuštenog stana predstavlja upravnu, a ne građansko-pravnu stvar, na šta su nižestepeni sudovi bili obavezni da vode računa po službenoj dužnosti prilikom odlučivanja o apelantičinoj tužbi u parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da u konkretnom slučaju postoji izuzetan razlog za ovakvu odluku za primjenu prava i u drugim slučajevima, u smislu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.

4. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, porodični život i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud osporenom odlukom nije raspravljao o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, već o nadležnosti nižestepenih sudova da meritorno raspravljaju apelantičinu tužbu radi utvrđenja u pogledu statusa apelantice kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i blagovremenosti podnošenja njenog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana u posjed. U tom smislu, Ustavni sud ističe da parnični postupak koji je apelantica pokrenula tužbom radi utvrđenja nije efektivan postupak za ostvarivanje apelantičinih prava u smislu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, već da je ona morala prvenstveno pokrenuti upravni postupak pred stvarno nadležnim upravnim organima, odnosno eventualno u upravnom sporu ostvarivati svoja prava u pogledu predmetnog stana. Dakle, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud osporenim rješenjem nije meritorno raspravljao navode apelantice, već se bavio pitanjem stvarne nadležnosti, odnosno pravom nižestepenih sudova da ispituju predmetnu apelantičinu tužbu. U tom smislu, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno i u zakonom predviđenoj formi pokrenuti upravni postupak pred stvarno nadležnim organom uprave za stambena pitanja u pogledu ostvarivanja prava vezanih za predmetni stan ili opravdati nemogućnost pokretanja takvog upravnog postupka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1067/09 (B. H.) | Sudska praksa | Aktio