Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3646/07 (M. J.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Nije krivična optužba
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3646/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3646/07, rješavajući apelaciju Miloša Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i tačka 14. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Janjića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-Kv-07-000 026 od 14. novembra 2007. godine, Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Kri-74/05 od 24. oktobra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Kri-74/05 od 18. jula 2005. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Janjića podnesena protiv Naredbe Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Kri-74/05 od 18. jula 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Janjića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-Kv-07-000 026 od 14. novembra 2007. godine, Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Kri-74/05 od 24. oktobra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Kri-74/05 od 18. jula 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Barcelone-Španjolska kojeg zastupa Nenad Gvozdić Nino, advokat iz Mostara, podnio je 31. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovione (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-Kv-07-000 026 od 14. novembra 2007. godine, Rješenja Općinskog suda broj Kri-74/05 od 24. oktobra 2007. godine, Rješenja Općinskog suda broj Kri-74/05 od 18. jula 2005. godine i Naredbe Općinskog suda broj Kri-74/05 od 18. jula 2005. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj Kri-74/05 od 18. jula 2005. godine apelantu je određen pritvor koji će trajati jedan mjesec dana od trenutka lišavanja slobode, a iz razloga koji su propisani članom 146. st.1. tač. a. Zakona o krivičnom postupku Fedracije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), te je iz navedenih razloga u skladu sa članom 446. ZKP FBiH raspisana i potjernica broj Kri-

74/05 od 18. jula 2005. godine.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalno tužiteljstvo u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) prijedlogom broj Kt-78/05 od 7. jula 2005. godine zatražilo od Općinskog suda određivanje pritvora protiv apelanta kao osumnjičenika, zbog krivičnog djela Prijevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka a. ZKP FBiH. Općinski sud je navedeni prijedlog ocijenio osnovanim, imajući u vidu cio spis Kantonalnog tužiteljstva kao i izvještaj Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo broj Kta-1064/05 od 17. juna 2005. godine. Općinski sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo na štetu preduzeća «Auto kuća Lijanovići» d.o.o. Široki Brijeg, da je apelant prijavljen na adresi Hadži-

Idrizova broj 34 Sarajevo, ali da se pismeno vratilo sa naznakom da je apelant nepoznat na navedenoj adresi a da prema evidenciji nadležne službe isti nije odjavljen sa navedene adrese. Dalje, Općinski sud je imajući u vidu član 146. stav 1. tačka a. ZKP FBiH kojim je propisano da će se odrediti pritvor ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, zaključio da je sasvim jasno da se apelant krije, te je iz navedenih razloga pozivom i na član 148. stav 1. ZKP FBiH donio osporeno rješenje.

4. Istovremeno je naredbom Općinskog suda broj Kri-74/05 od 18. jula 2005. godine određeno da se protiv apelanta raspiše potjernica, da se po pronalaženju apelant sprovede u KPZ Mostar, te da se o tome obavijesti Općinski sud. Također je određeno da će potjernicu raspisati Ministarstvo unutarnjih poslova Zapadno-hercegovačkog kantona.

5. U obrazloženju naredbe je istaknuto da je Kantonalno tužiteljstvo prijedlogom od 7. jula 2005. godine istovremeno zatražilo da sud izda naredbu da se prema apelantu raspiše potjernica. Općinski sud je imajući u vidu cio predmetni spis kao i član 446. st. 1. i 2. ZKP FBiH, ocijenio prijedlog Kantonalnog tužiteljstva osnovanim, te je izdao predmetnu naredbu.

6. Rješenjem Općinskog suda broj Kri-74/05 od 24. oktobra 2007. godine odbijen je zahtjev branitelja apelanta za povlačenjem potjernice i ukidanjem pritvora prema apelantu.

7. Općinski sud je u vijeću rješenjem broj 064-0-Kv-07-000 026 od 14. novembra 2007. godine, odbio žalbu apelanta protiv rješenja broj Kri-74/05 od 24. oktobra 2007. godine. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da iz stanja spisa nije sporno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 2. u vezi st. 1. KZ FBiH, koje je navodno počinio na štetu «Auto kuće Lijanovići» d.o.o. Široki Brijeg, što je osnovni uslov za određivanje pritvora prema apelantu kao osumnjičeniku. Dalje je navedeno da je pritvor određen iz razloga koji su propisani članom 146. stav 1. tačka a. ZKP FBiH, obzirom da apelantu nije bilo moguće uručiti poziv na adresu Hadži-Idrizova 34 Sarajevo, jer se pismeno vraćalo sa naznakom da je apelant nepoznat na navedenoj adresi, da nije ni odjavljen sa te adrese, što je ukazivalo da se krije i da postoji opasnost od bijega. Kako apelanta nije bilo moguće saslušati na okolnosti navoda iz prijave Kantonalnog tužiteljstva, to je prema istom određen pritvor. Sud je dalje obrazložio, imajući u vidu da se apelant tereti za krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina i da se nalazi u bijegu, da je potjernica raspisana u skladu sa članom 446. ZKP FBiH, što predstavlja uobičajenu proceduru nakon određenog pritvora, te da na naredbu za izdavanje potjernice nije dopuštena žalba. Sud je ocijenio da navod branitelja apelanta, da se apelant nalazi u Španjolskoj i da nema namjeru izbjegavati pozive, ali bez dostave valjanog dokumenta ili potvrde o svojoj adresi, (odnosno deklarativno izjašnjenje da nema namjeru izbjegavanja poziva), ne može biti dovoljan razlog da će apelant biti dostupan pravosudnim tijelima.

8. Vijeće Općinskog suda je dalje ocijenilo da je u konkretnom slučaju neophodno prisustvo apelanta radi njegovog saslušanja na okolnosti iz zahtjeva za provođenje istrage, imajući u vidu činjenicu da je protiv apelanta u toku istražni postupak pred Kantonalnim tužiteljstvom. Općinski sud je istakao, da nakon saslušanja apelanta i sam apelant može podnijeti zahtjev za ukidanje pritvora, tj. kada bi potom apelant mogao potvrditi novu adresu na koju bi se slala buduća pismena. Također, Općinski sud je ocijenio da je u konkretnoj situaciji određivanje pritvora i raspisivanje potjernice jedina opravdana mjera osiguranja prisutnosti apelanta u postupku i uspješnog vođenja istražnog postupka i da nije u suprotnosti sa čl. 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda niti sa relevantnim zakonskom odredbama. Također, Vijeće Općinskog suda ocijenilo je neosnovanim prijedlog branitelja apelanta da Kantonalno tužiteljstvo podigne optužnicu protiv apelanta ukoliko ima dokaze, obrazlažući da se optužnica ne može podići prije saslušanja apelanta, a takvu optužnicu prije saslušanja ne bi bilo moguće ni potvrditi.

9. Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 448. ZKP FBIH za povlačenje potjernice prema apelantu, jer samo naznaka navodne adrese apelanta u zahtjevu za povlačenje potjernice ne znači da je tražena osoba i pronađena, niti daje garanciju da bi se apelant odazvao na poziv tužiteljstva za saslušanje, a niti je nastupila zastara krivičnog gonjenja, kada bi sud bio obavezan povući raspisanu potjernicu, niti bi bilo opravdano ukidanje pritvora.

10. Apelant smatra da je donošenjem osporenih odluka suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni procesnog prava odnosno zloupotrebi procesnih mogućnosti, ističući da je konkretna potjernica sama sebi cilj. Apelant je naveo da je «stavio primjedbu da Tužiteljstvo može podići optužnicu (ako ima dokaze) bez obzira što osumnjičeni nije saslušan, jer ne želi iznositi činjenice u svoju odbranu, a nema razloga da se odazove pozivu Tužiteljstva samo radi konstatacije da se brani šutnjom, već će se uredno odazvati pozivu suda ako proces započne». Apelant smatra da je Općinski sud bio dužan da povuče izdatu potjernicu i ukine određeni mu pritvor.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, (14) apelacija je preuranjena

Dopustivost prima facie - pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora svog prebivališta

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelant se žali da mu je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na ove navode Ustavni sud naglašava da je apelantu na osnovu relevantnih odredaba zakona odlukama nadležnog suda određen pritvor «koji će trajati jedan mjesec od trenutka lišavanja slobode apelanta». Ustavni sud uočava da apelant osim svojih navoda o povredi prava na slobodu kretanja, nije dostavio dokaze da mu je osporenim odlukama ograničena sloboda kretanja u smislu člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zbog čega nema elemenata koji (prima facie) ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Dopustivost ratione materiae

15. Apelant se žali da je osporenom naredbom Općinskog suda kojom je protiv njega raspisana potjernica povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije.

16. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Navedeni član Evropske konvencije propisuje da «[...] prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]». Međutim, u ovom slučaju apelant nije podnio apelaciju protiv presude, već protiv naredbe Općinskog suda o izdavanju potjernice. Ovom naredbom nije utvrđivana «osnovanost bilo kakve krivične optužbe» protiv njega, već je samo određena radnja u okviru istrage kojom se želi obezbijediti prisustvo i saslušanje apelanta prije podizanja optužnice.S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci koja je donesena u postupku u kojem se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv. Budući da Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, ratione materie, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Preuranjenost apelacije

17. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što rješenjima o određivanju pritvora sud nije, kako navodi, pravilno primijenio odredbe krivičnog postupka, te što mu nije ukinut pritvor. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštovanja principa pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

18. U konkretnom slučaju, osporene odluke Općinskog suda, koje se osporavaju apelacijom, ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim odlukama odlučeno samo o pritvoru protiv apelanta, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom, te ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3646/07 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio