Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/07 (N. K.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1760/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1760/07, rješavajući apelaciju Nikole Krakića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Krakića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 064283 07 P zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Krakića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Herecgovine br. GŽ-22/06 od 24. januara 2007. godine i P-227/05 od 27. marta 2006. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Krakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba–Republika Hrvatska, podnio je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. GŽ-22/06 od 24. januara 2007. godine i P-227/05 od 27. marta 2006. godine. Također, predmetnu apelaciju je podnio i zbog nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 064283 07 P (ranije: P-1309/03). Apelant je Ustavnom sudu dostavio dopune apelacije 21. septembra i 10. oktobra 2007., 17. jula, 17. septembra i 17. novembra 2008. te 27. maja i 5. juna 2009. godine.

a) Postupak pred Osnovnim sudom u Banja Luci

2. Apelant je 7. jula 2003. godine podnio tužbu «Opštinskom sudu u Banja Luci» protiv: 1. Republika Bosna i Hercegovina-Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica R.S.-Odsjek Banja Luka i

2. R. S. (u daljnjem tekstu: II-tuženik) iz Banja Luke, radi: «naknade štete i utvrđivanja krivične odgovornosti». U podnijetoj tužbi, apelant je naveo da je živio na teritoriju opštine Banja Luka, gdje je posjedovao vlastiti posjed i kuću do 15. avgusta 1995. godine, kada je nasilno protjeran. Prema navodima iz tužbe, nasilje i progon nad apelantom su izvršili predstavnici državnih tijela Republike Srpske, zbog čega su odgovorni država Bosna i Hercegovina i njena ministarstva u Republici Srpskoj. Apelant je u tužbi naveo, da je naknadno došao do saznanja, da se u njegovoj kući nastanio II-tuženi, zbog čega ga je tužio. Apelant je također, naveo da je njegova kuća bila namještena sa svim potrebnim pokretnim stvarima, koje je konkretizovao u popisu dostavljenom uz tužbu (prema popisu, ukupna šteta koju je apelant pretrpio je u iznosu od 820.684,00 KM). U postavljenom tužbenom zahtjevu, apelant je tražio da sud «naredi Republici Bosni i Hercegovini da na ime materijalne i nematerijalne štete plati apelantu iznos od 146.000,00 KM sa pripadajućim kamatama do isplate [...] a II-tuženiku da na ime materijalne štete plati apelantu iznos od 35.000,00 KM sa pripadajućim kamatama....».

3. Apelant je 10. septembra 2003. godine, Osnovnom sudu u Banja Luci dostavio 3 primjerka uređene tužbe. U tužbi je apelant povećao visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na «Republiku Bosnu i Hercegovinu[tuženu] ...», te je tražio da sud donese presudu kojom će narediti tuženoj da mu: «nadoknadi na ime materijalne i nematerijalne štete iznos od 510.000,00 KM sa pripadajućim kamatama...».

4. Osnovni sud u Banja Luci je u postupku prethodnog ispitivanja tužbe, utvrdio da ni prvobitno dostavljena tužba, ni uređena tužba apelanta ne sadrže potrebne podatke u skladu sa Zakonom o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP), te je 19. oktobra 2004. godine donio Rješenje broj P-1308/03 kojim je apelantu vratio tužbu radi ispravke i dopune. Apelant je 4. novembra 2004. godine postupio po rješenju suda i dostavio uređenu tužbu. U dostavljenoj tužbi apelant je kao tuženike pod 1. označio: Republika Bosna i Hercegovina, Entitet Republika Srpska;-Ministrastvo za izbjeglice i raseljena lica RS-Banja Luka; -

Ministrastvo unutrašnjih poslova RS; -Ministrastvo odbrane RS i -Krizni štab RS –Banja Luka. Apelant je, također, promijenio ranije postavljeni tužbeni zahtjev i tražio je da sud donese slijedeću presudu: «zbog nasilnog protjerivanja apelanta iz vlastitog posjeda nalaže se Republici Bosni i Hercegovini–entitetu Republika Srpska, kao pravnoj osobi da plati apelantu na ime prouzročene materijalne i nematerijalne štete iznos od 531.000,00 KM sa pripadajućim kamatama...»

5. Rješenjem broj P-1309/03 od 28. februara 2005. godine, Osnovni sud se oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj svari. Osnovni sud je u rješenju naveo da će nakon pravomoćnosti rješenja, cijeli spis dostaviti Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), kao stvarno nadležnom za postupanje, jer je utvrdio da je, između ostalih, kao tužena strana označena i Republika Bosna i Hercegovina.

b) Postupak pred Sudom BiH

6. Apelant je 9. maja 2005. godine, Sudu BiH dostavio podnesak-tužbu u kojoj je naveo da dostavlja novu tužbu zbog « promjene adrese apelanta i radi usklađivanja sadržaja tužbe sa ZPP BiH». U ovoj tužbi, apelant je istakao da «odustaje od tužbe protiv II-tuženika, zbog nedostatka dokaza koje krije Ministrastvo za izbjeglice i raseljena lica RS». Apelant je u i ovoj tužbi izmijenio tužbeni zahtjev i tražio da sud donese slijedeću presudu: «Sud donosi privremenu mjeru–kojom nalaže tuženiku Republici Bosni i Hercegovini, entitet Republika Srpska, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica u Banja Luci i drugi, da u roku od 30 dana preda posjed apelantu i naknadi štetu na imovini koju ne može vratiti u približnom iznosu od 573.000,00 KM zajedno sa kamatama...».

7. Sud BiH je 27. marta 2006. godine, donio rješenje broj P-227/05 kojim se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Nakon pravomoćnosti rješenja, Sud BiH je predmet proslijedio Pravobranilaštvu Republike Srpske u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS). U obrazloženju rješenja, Sud BiH je naveo kako je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu ratne štete, za čije rješavanje je nadležno pravobranilaštvo, to je primjenom odredbe člana 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 103/05) odlučio da je nenadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelaciono vijeće Suda BiH je 24. januara 2007. godine, donijelo rješenje broj GŽ-22/06 kojim je žalbu apelanta odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o zahtjevu za potraživanju ratne štete na području BiH u iznosu od 545.000,00 KM zbog čega je pravilna odluka da se ne radi o predmetu za koji je nadležan Sud BiH, nego Pravobranilaštvo RS.

c) Postupak pred Pravobranilaštvom RS

9. Pravobranilaštvo RS je pod brojem Un-481/06, održalo dvije usmene rasprave za odlučivanje o apelantovom zahtjevu/tužbi, na kojima je bio prisutan i apelant. Prva rasprava je održana 21. februara 2007. godine i tom prilikom je apelant izjavio: «Ja nisam u mogućnosti prihvatiti uvjete načina isplate u obveznicama i roku koji je određen». Druga rasprava je održana 4. juna 2007. godine. U zapisniku sa rasprave od 4. juna 2007. godine, Pravobranilaštvo je konstatovalo da se u spisu, između ostale dokumentacije, nalazi i Rješenje Ministarstva za raseljena lica RS od 31. januara 2003. godine, kojim se apelantu vraćaju u posjed nekretnine koje je ranije koristio privremeni korisnik R.S. Nadalje je konstatovano da se u spisu nalazi i Zaključak o dozvoli izvršenja predmetnog rješenja od 11. aprila 2003. godine. Izjašnajvajući se na prednju dokumentaciju, apelant je izjavio da je tačno da je bio pozivan da mu se preda u posjed kuća i zemlja ali da je on odbio da primi, pošto su mu postavljeni uslovi da primi ključeve, da prihvati sve obaveze nastale na posjedu i da se odriče prava na naknadu štete. U zapisniku je također, konstatovano da je apelant insistirao da se njegov predmet proslijedi sudu na rješavanje, jer on smatra da je za rješavanje istog isključivo nadležan Osnovni sud u Banja Luci. Naime, apelant je istakao da on: «...potražuje da mu se prioritetno vrate u posjed nekretnine, a nakon što stupi u posjed tih nekretnina on bi tačno saznao činjenično stanje tj. o kakvoj se šteti radi, kolika je visina te štete a potom bi zahtjev precizirao». Pravobranilaštvo RS, je potom od apelanta zatražilo da, u razumnom roku, dostavi pismeni podnesak kojim će precizno navesti od kojih lica potražuje štetu, da li je to BiH ili RS, od kojih fizičkih osoba, te koje iznose potražuje.

10. Apelant je 15. juna 2007. godine dostavio podnesak Pravobranilaštvu RS, koji je nazvao kao podnesak-«objašnjenje činjenica iz tužbe broj P-1309/07». U podnesku je istakao da smatra da Pravobranilaštvo nije nadležno za postupanje u njegovoj pravnoj stvari jer je njegova šteta nastala nakon progona iz njegovog posjeda radi etničkog čišćenja 15. avgusta 1995. godine i traje i dalje, obzirom da mu tuženik nije vratio posjed. Apelant moli Pravobranilaštvo da predmet uputi sudu koji treba da donese odluku.

11. Pravobranilaštvo RS je 11. juna 2007. godine, Osnovnom sudu dostavilo spis broj P-1309/03. U propratnom aktu, Pravobranilaštvo je navelo kako je na osnovu podataka i činjenica predmeta utvrdilo: a) da apelant nije stupio u posjed svojih nekretnina, b) da se tražena šteta odnosi na nekretnine (sječa šume, više suvlasnika) i pokretne stvari (kućanske potrepštine), c) da je nematerijalna šteta koju je apelant potražuje, proizašla iz njegovog svojstva civilnog zarobljenika d) da je zahtjev usmjeren protiv BiH i fizičkog lica kao privremenog korisnika njegove imovine i e) da šteta traje od 15 avgusta 1995. godine pa nadalje. Obzirom da se apelantova šteta koju traži ne odnosi na štetu koja je regulasana u čl. 3., 16. i 17. Zakona o ostvarivanju materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, Pravobranilaštvo je predmet proslijedilo Osnovnom sudu u Banja Luci na postupanje.

d) Postupak pred Osnovnim sudom Banja Luka

12. Nakon prijema predmeta od Pravobranilaštva, Osnovni sud je rješenjem od 27. novembra 2008. godine pozvao apelanta, da imenuje punomoćnika za prijem pismena u BiH i da izvrši konačno uređenje tužbe, u skladu sa članom 53. ZPP-a, kako bi po istoj mogao postupati. Apelant je Osnovnom sudu, 31. marta 2009. godine, dostavio podnesak u kojem je istakao da smatra da je nerazumno da sud od njega nakon šest godina traži uređenje tužbe i istakao da je do tada izvršio dovoljno uređenja tužbi. Osnovni sud je utvrdio da po tužbama apelanta od 7. jula i 10. septembra 2003., 4. novembra 2004., 9. maja 2005. i 15. juna 2007.godine, ne može postupati, jer ni jedna tužba nije usklađena sa zakonom i ne sadrži elemente predviđene članom 53. ZPP-a. Obzirom da je Osnovni sud utvrdio da ne postoje procesne pretpostavke za daljnje vođenje postupka zbog procesne smetnje, to je 1. juna 2009. godine donio rješenje kojim se apelantova tužba odbacuje kao neuredna.

13. Osnovni sud je aktom broj 71 0 P 064283 07 P od 28. septembra 2009. godine obavijestio Ustavni sud, da je 22. septembra 2009. godine, primio žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja o odbacivanju tužbe. Osnovni sud je istakao da će žalbu apelnata sa prilozima proslijediti Okružnom sudu u Banja Luci, bez dostavljanja tuženima na odgovor jer parnica još nije počela da teče obzirom da apelant nije stvorio uslove za to.

14. Apelant se žali na povredu prava na pristup sudu iz razloga što se Sud BiH oglasio nenadležnim za postupanje u njegovoj pravnoj stvari i odlučio da se predmet ustupa Pravobranilaštvu RS na rješavanje. U konačnoj dopuni apelacije od 5. juna 2009. godine, apelant je naveo da podnosi apelaciju jer Sud BiH i Osnovni sud u Banja Luci preko 6 godina odbijaju da pokrenu njegov postupak, čime krše čl. 13. i 14. Evropske konvencije na način što izmišljaju sukob nadležnosti koji ne postoji. Apelant navodi da su mu zbog navedenog postupka povrijeđena: »pravo na sudsku zaštitu; pravo da ne bude mučen; pravo da ne bude u ropstvu i prisilnom radu; pravo na slobodu i sigurnost; pravo na vlasništvo, dom i imovinu i pravo na suđenje u razumnom roku». Apelant traži da Ustavni sud donese odluku kojom će odrediti koji je sud nadležan, da odredi rok za sprovođenje postupka ili da donese odluku kojom će u cjelosti prihvatiti tužbeni prijedlog apelanta o vraćanju otete imovine i naknade štete koju više od 14 godina trpi. Apelant je tražio i da mu Ustavni sud odredi naknadu zbog oduzetog prava od strane sudova na brzo i efikasno rješavanje.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Povreda prava na pravično suđenje

17. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na razumnu dužinu postupka u pogledu donošenja konačne odluke, Ustavni sud ističe da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

18. Primijenjujući naprijed navedene kriterije, Ustavni sud primjećuje da je apelant u 5 navrata vršio objektivnu preinaku tužbe, i to mijenjajući istovjetnost tužbenog zahtjeva, povećanjem postojećeg i isticanjem novog zahtjeva. Ustavni sud je utvrdio da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 7. jula 2003. godine i na taj način pokrenuo postupak. Nakon toga je samoinicijativno, 10. septembra 2003., 4. novembra 2004., 9. maja 2005. i 15. juna 2007.godine, vršio preinaku tužbe, kako objektivnu tako i subjektivnu. Također, Ustavni sud primjećuje da ni jedna od tužbi apelanta nije sadržavala potrebne elemente predviđene članom 53. ZPP. Općinski sud je, kada je vršio prethodno ispitivanje tužbe, to isto utvrdio i pozvao je apelanta, nakon što je primio podnesak koji je apelant smatrao uređenom tužbom, da istu uredi u skladu sa važećim ZPP. Apelant je nakon toga, Osnovnom sudu dostavio i treću tužbu koju je «uredio» na način, što je ponovo izvršio kako subjektivnu tako i objektivnu preinaku. Međutim, pošto je apelant kao tuženu označio Republiku Bosnu i Hercegovinu i obzirom da je tražio da mu se nadoknadi šteta za čiji nastanak je odgovorna tužena, Osnovni sud je utvrdio da nije nadležan i oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stavri. Apelant je i Sudu BiH, dostavio novu tužbu, koju je samoinicijativno objektivno i subjektivno preinačio. Sud BiH je na osnovu uvida u tužbu utvrdio da nije nadležan i oglasio se nenadležnim, te predmet proslijedio Pravobranilaštvu RS na daljnje postupanje.

19. Ustavni sud zapaža da Pravobranilaštvo RS nije završilo predmet zbog apelantovog insistiranja da se predmet vrati Osnovnom sudu na rješavanje, zato što je sam apelant izjavio pred Pravobranilaštvom da je njegov zahtjev usmjeren prvenstveno na vraćanje u posjed nektretnina, a ne na naknadu štete. S obzirom na navedeno, Pravobranilaštvo je predmet vratilo sudu na postupanje. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je zaprimio predmet od Pravobranilaštva RS, od apelanta ponovno tražio da uredi tužbu u skladu sa ZPP,a li da je apelant zahtjev suda odbio sa obrazloženjem da je «do sada već u četiri navrata vršio uređenje tužbe».

20. Ustavni sud primjećuje da u postupku koji je apelant pokrenuo 2003. godine i čija je dužina predmet ocjene Ustavnog suda, ni nakon šest godina parnica nije počela da teče isključivo zbog krivice apelanta. Ustavni sud ističe da je apelant, vršeći subjektivnu i objektivnu prinaku tužbi svaki put inicirao da se postupajući sud oglasi nenadležnim i predmet proslijedi drugom sudu, koji je poduzimajući radnje na prethodnom ispitivanju tužbe pazio da se postupak vodi u skladu sa ZPP-om i donosio potrebna procesna rješenja. Ustavni sud primjećuje da ni jedna apelantova tužba nije sadržala potrebne elemente propisane u ZPP. Osim toga apelant nije postupio po nalogu Osnovnog suda, nakon što je po njegovom zahtjevu predmet ponovno vraćen sa Pravobranilašta RS, da izvrši uređenje tužbe, zbog čega je tužba u konačnici i odbačena.

21. Ustavni sud primjećuje da iz činjenica navedenih u ovoj odluci, proizilazi da su nadležni organi poduzimali aktivnosti koje su se, uzimajući u obzir navode iz tužbi apelanta i postupajući po njima, svodile samo na procesne radnje kojima je trebalo osigurati da o apelantovom zahtjevu rješava nadležni sud, odnosno organ. Ustavni sud zapaža i da je apelant stalnim subjektivnim i objektivnim prinačenjima tužbe, prouzrokovao postojanje konfuzije oko stvarne naležnosti organa koji treba da postupa po njegovom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud smatra da se cjelokupna dužina postupka može pripisati ponašanju apelanta koji je svojim postupcima onemogućavao ne samo završetak nego i početak parnice.

22. Imajući u vidu navedenu analizu ponašanja apelanta i suda na osnovu kojih se cijeni razumnost trajanja postupka, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ostali navodi

23. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava iz čl. 13 i 14. Evropske konvencije te, prema njegovim navodima: «prava na sudsku zaštitu; prava da ne bude mučen; prava da ne bude u ropstvu i prisilnom radu; prava na slobodu i sigurnost; prava na vlasništvo, dom i imovinu», Ustavni sud zapaža da ovi navodi nisu posebno obrazloženi nego se spominju u kontekstu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio. Također, osim paušalnih navoda o kršenju prava, apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode ili učinili vjerovatnim da je bio žrtva kršenja bilo kojeg prava koje mu je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvenvcijom zagarantovano. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

Dopustivost ratione materiae

24. U pogledu apelantovih navoda da mu je od strane Suda BiH povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo, mora odlučiti o primjenjivosti garancija iz navedenog člana u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakome pravo na pravičan postupak, ali ne u svim postupcima u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one postupke u kojima se utvrđuju građanska prava i obaveze, odnosno čiji je ishod odlučujući za građanska prava i obaveze (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).

25. U postupku po apelantovoj tužbi radi naknade ratne štete, Sud BiH je prilikom ispitivanja tužbe utvrdio da nije stvarno nadležan, oglasio se stvarno nenadležnim i predmet je proslijedio Pravobranilaštvu RS na postupanje. Ustavni sud zapaža da se, u postupku pred Sudom BiH nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze, niti je ishod ovog postupka bio odlučujući za njegova građanska prava i obaveze. Postupak u kojem je apelant, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, mogao ostvariti pravo na naknadu štete je bio upravni postupak pred Pravobranilaštvom RS. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje u odnosu na rješenja Suda BiH ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog toga što je prima facie, odnosno ratione materiae neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/07 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio