Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1537/07 (M. G.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1537/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1537/07, rješavajući apelaciju Milorada Govedarice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Govedarice, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. KPŽ-03/07 od 29. marta 2007. godine i KPV-02/06 od 27. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Govedarica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Miroslav Gladanac, advokat iz Lukavice-Sarajevo, podnio je 30. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. KPŽ-03/07 od 29. marta 2007. godine i KPV-02/06 od 27. oktobra 2006. godine.
2. Sud BiH je presudom broj KPV-02/06 od 27. oktobra 2006. godine, apelanta, kao trećeoptuženog u konkretnom krivičnom postupku, oglasio krivim što je radnjama činjenično opisanim u dijelu II izreke presude počinio produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Za učinjeno krivično djelo, Sud BiH je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine u koju je uračunao vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počev od 29. novembra 2005. godine pa nadalje. Sud BiH je presudom odbio optužbu da je apelant počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 211. stav 1. KZ RS–posebni dio. Presudom je, također, apelant oslobođen od optužbe da je počinio krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. i organizirani kriminal iz člana 250. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Nadalje je presudom apelant obavezan i da, skupa sa prvooptuženim Momčilom Mandićem, solidarno naknadi štetu Privrednoj banci Srpsko Sarajevo (u daljnjem tekstu: PBSS) u iznosu od 465.833,00 KM, dok je u ostalom dijelu imovinskog zahtjeva PBSS upućena na parnicu.
3. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je nakon analize i ocjene provedenih dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti utvrdio da je apelant od 18. marta do 8. aprila 1998. godine, u svojstvu direktora preduzeća «Matres» podnio sedam zahtjeva PBSS za dodjelu kredita za potrebe poslovanja preduzeća. Potom je apelant, iako nije imao potrebna odobrenja, dobijena sredstva od kredita iskoristio za kupovinu akcija PBSS od preduzeća koja su imala u vlasništvu te akcije, na koji način je omogućio preduzeću «Matres» da postane akcionar PBSS. Dalje je Sud BiH naveo da je apelant, kao direktor preduzeća morao imati odluku Upravnog odbora preduzeća «Matres» za kupovinu akcija kao i saglasnost organa koji je imenovao taj Upravni odbor, u konkretnom slučaju Povjerenstvo grada Srpskog Sarajeva, što je u ovom slučaju izostalo. Članom 62. stav 1. tačka 7. Zakona o državnim preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97) je propisano da «Upravni odbor preduzeća [...], uz saglasnost organa koji ga imenuje [...], odlučuje o kupovini udjela ili akcija u drugom preduzeću ili osnivanju sa drugim fizičkim ili pravnim licima drugih preduzeća ili društava». Iz navedenog proizilazi da je apelant postupio suprotno citiranoj odredbi jer je izvršio kupovinu akcija za koju nije imao potrebna odobrenja. Pri tome je, kao direktor preduzeća, znao da preduzeće, iako je formirano kao trgovačko, nema nikakvih prihoda, nema poslovne aktivnosti, nema imovine, te da neće biti u stanju da vrati navedene kredite, jer je jedino poslovanje preduzeća «Matres» bilo kupovina akcija, što je očigledno bilo i cilj osnivanja preduzeća «Matres» kako bi se akcije banke koncentrirale u jednom licu prije privatizacije. Osim toga, Sud BiH je naveo da se na osnovu bilansa uspjeha preduzeća «Matres» za period od 1. januara do 31. decembra 1998. godine, u kojem je evidentirano da iznos od 452.680,00KM, u akcijama PBSS, predstavlja jedina stvarna sredstva i investicije preduzeća, a uopšte nema navedenog prihoda, proizilazi da se kredit i nije mogao vratiti i da nikada nije ni namjeravano da se isti vrati.
4. Sud BiH je dalje naveo da je cijenio i da su radnje apelanta počinjene u kratkom vremenskom periodu, sa istim ciljem i namjerom, te da ovi objedinjujući elementi sa životnog, logičkog i pravnog aspekta, predstavljaju jedinstvenu cjelinu krivičnog djela zloupotreba službenog položaja i ovlašćenja i iste su pravno kvalifikovane kao produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja. Sud BiH je na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH obavezao apelanta i prvooptuženog da solidarno naknade štetu PBSS u iznosu od 465.833, 00 KM, kolika šteta je pričinjena PBSS davanjem kredita preduzeću «Matres».
5. Sud BiH je presudom odbio optužbu protiv apelanta za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 211. stav 1. KZ RS–posebni dio, jer je utvrdio da je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja za predmetno krivično djelo. Osim toga, u odnosu na oslobađajuću presudu, za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1 KZ BiH te organizirani kriminal iz člana 250. stav 1 KZ BiH, Sud BiH je naveo da je KZ BiH, kojim su navedena krivična djela propisana, stupio na snagu u martu 2003. godine. Obzirom da su radnje koje su optužnicom apelantu stavljene na teret, izvršene tokom 1998. godine, Sud BiH je apelanta oslobodio optužbe jer ova djela nisu bila propisana kao krivična djela prije stupanja na snagu KZ BiH.
6. Apelaciono odjeljenje Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je donijelo Presudu broj KPŽ-03/07 od 29. marta 2007. godine. Navedenom presudom, Apelaciono vijeće je žalbu Tužilaštva BiH odbilo kao neosnovanu, a žalbu apelanta djelimično uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u dijelu koji se odnosi na odluku o visini izrečene kazne. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude navelo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su krivično-pravne radnje prvooptuženog i apelanta odvojene na takav način da svaka od tih radnji ima zasebno područje djelovanja a time i obilježje bića krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja. Apelaciono vijeće je istaklo da krivično djelo za koje je apelant oglašen krivim može egzistirati posebno za svakog izvršioca i bez konstrukcije saizvršilaštva, što ni na koji način ne dovodi u pitanje postojanje individualne odgovornosti svakog od optuženih, na čemu insistira žalba branioca. Osim toga, i prema mišljenju Apelacionog vijeća, apelant je, kao direktor preduzeća, znao šta prema zakonu spada u njegova ovlašćenja i obaveze. Naime, nastojanje žalbe da apelanta prikaže kao lice koje nije moglo iskoristiti svoja ovlašćenja, jer ih nije imao, je u potpunosti neprihvatljivo jer je apelant iskoristio svoju poziciju direktora «Matres»-a da bi kupio akcije PBSS, kakvu odluku po zakonu nije mogao samostalno donijeti. Ocjenom cjeline činjeničnih okolnosti, prema mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je pravilno zaključio da iz svih radnji koje je preduzeo apelant kao direktor preduzeća «Matres», jasno proizilazi postojanje namjere da se preduzeću «Matres» ostvari imovinska korist, bez obzira na način na koji je manifestovana sama ta zloupotreba. Dalje je Apelaciono vijeće istaklo da je za postojanje zloupotrebe potrebno postojanje subjektivnog elementa-namjere pribavljanja imovinske koristi ili nanošenja štete drugome, a evidentno je da je uzimanjem kredita i kupovinom akcija PBSS, «Matres» pribavio imovinsku korist što i predstavlja jedno od obilježja ovog krivičnog djela.
7. U pogledu žalbenog prigovora apelanta koji se odnosi na povredu iz člana 298. stav l. tačka a) ZKP BiH, na način da je sud pogrešno cijenio da radnje apelanta predstavljaju krivično djelo, a da se ustvari radi o građansko-pravnom odnosu, jer se po stavu žalbe radi o odnosu primaoca i davaoca kredita, Apelaciono vijeće je napomenulo da je u pravnoj praksi prihvaćeno stanovište da u slučaju kad je službeno ili odgovorno lice istom radnjom ostvarilo obilježja i krivičnog djela i građansko-pravne odgovornosti, da je to lice odgovorno po oba osnova nezavisno jedno od drugog, odnosno jedna odgovornost ne isključuje drugu.
8. Prema mišljenju Apelacionog vijeća, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je pozivanje apelanta na set zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i bankama, koji su stupili na pravnu snagu 23. jula 1998. godine, necjelishodno. Naime, pravilan je stav Suda BiH da je radnja izvršenja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja, onako kako je to apelantu stavljeno na teret, dovršena nekoliko mjeseci prije stupanja na snagu pomenutih zakona, zadnjom kupovinom akcija PBSS koja se desila u četvrtom mjesecu 1998. godine, tada je nastala krivičnopravna odgovornost apelanta. Zbog toga je Apelaciono vijeće zaključilo da je nepotrebno izvođenje novog dokaza u vidu dopune nalaza i mišljenja finansijskog sudskog vještaka mr. Omera Rizvanbegovića koja dopuna nalaza je priložena uz žalbu kao novi dokaz, a na okolnost da ni banka ni preduzeće «Matres» nisu ostvarili imovinsku korist, niti pretrpili imovinsku štetu. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je odbrana imala mogućnost izvesti ovaj dokaz na glavnom pretresu, a sem toga stav Apelacionog vijeća je da je na osnovu već provedenih dokaza vještačenjem prvenstveno vještaka finansijske struke Kerime Prašljivić na nesumnjiv način utvrđeno kako postojanje imovinske koristi na strani «Matres«-a, što je prvostepenom presudom i utvrđeno, a kao ekvivalent tome i postojanje štete koja je pričinjena PBSS. S toga se, po ocjeni Apelacionog vijeća, izloženi žalbeni prigovori i na njima zasnovani prijedlozi, pokazuju neosnovanim pa ih je zbog toga i odbilo.
9. Ispitujući odluku o izrečenoj kazni apelantu, Apelaciono vijeće je, uzimajući u obzir da je kazna zatvora koja je izrečena prvostepenom presudom apelantu strogo odmjerena po svojoj visini, da u njoj adekvatno nisu došle do izražaja olakšavajuće okolnosti koje ta presuda utvrđuje, pa je stoga smanjilo izrečenu kaznu zatvora sa četiri na dvije godine, posebno imajući u vidu značajan protek vremena od izvršenja djela, te da je kazna srazmjerna svim okolnostima koje su od uticaja na visinu kazne u smislu člana 38. KZ RS odnosu na apelanta.
10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi apelanta mogu se sublimirati kako slijedi: a) sud je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje utvrdivši da je apelant o kupovini akcija odlučivao bez saglasnosti Upravnog odbora preduzeća «Matres». Osim toga, sud je pogrešno zaključio da je apelant iskoristio svoja ovlašćenja da bi nezakonito ostvario imovinsku korist za preduzeće Matres odnosno prouzrokovao štetu PBSS u iznosu navedenom u prvostepenoj presudi jer ta imovinska korist odnosno šteta nisu nastupili.; b) materijalni zakon je primijenjen arbitrarno jer sud nije imao u vidu da su setom zakona o privatizaciji akcije preduzeća «Matres» (po sili zakona) preuzete od strane ministarstva finansija RS. Zbog toga se, prema apelantovom mišljenju pravilnom primjenom privatizacijskih zakona kao i osnovnih pravila krivičnog prava, u konkretnom slučaju nisu ostvarila obilježja krivičnog djela za koje je apelant osuđen; dalje, da je odluka da on solidarno sa prvooptuženim, naknadi štetu PBSS u iznosu od 468.833,00 KM donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno ne primjenjivanjem seta privatizacijskih zakona. Dalje, apelant navodi da je sud pogrešno primijenio materijalni zakon i u pogledu određivanja iznosa potraživanja banke, odnosno obaveza primaoca kredita da vrati sredstava koji je naveden u presudi. Apelant dalje elaborira po kom omjeru je trebao biti izračunat ukupan iznos naknade štete.; c) apelant također smatra da je drugostepeni sud proizvoljno tretirao navode žalbe da se u konkretnom slučaju radi o obligacinom odnosu temeljem zaključenih ugovora o kreditu iz koga su nastala međusobna prava i obaveze davaoca i primaoca kredita i da se u konkretnom slučaju radi o čisto građanskom a ne krivično-pravnom odnosu. Pored toga, povodom imovinsko-pravnog zahtjeva PBSS, postavljenog u ovoj krivičnoj stvari, apelant smatra da treba imati u vidu da se u krivičnom postupku, prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete shodno primjenju pravila Zakona o obligacionim odnosima o naknadi materijalne štete. Jedno od tih pravila je član 189. stav 2. ZOO da se visina naknade materijalne štete utvrđuje po cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude. Zbog navedenog se prema navodiam apelanta dovodi u ozbiljnu sumnju utvrđeno činjenično stanje i primjena krivičnog zakona.
11. Nadalje, apelant ističe da smatra da je «opšti utisak» da drugostepeni sud nije s jednakom pažnjom ispitao dokaze koji mu idu u korist kao dokaze koji ga terete i na temelju njih utvrđene činjenice, što je suprotno načelu jednakosti strana u postupku iz člana 14. ZKP BiH. Kao dokaz navedene tvrdnje apelant navodi da je drugostepeni sud odbio da razmotri nalaz vještaka finansijske struke Omera Rizvanbegovića, koji je apelant priložio uz žalbu, kao novi dokaz, iz kojeg proizilazi da stupanjem na snagu privatizacijskih zakona i nevraćanjem kredita «ni PBSS ni preduzeće «Matres» nisu ostvarili imovinsku korist niti pretrpili imovinsku štetu».
12. Apelant također smatra da je sudija izvjestilac u žalbenom postupku bio pristrasan jer su mu, kako je naveo, «zasmetali žalbeni navodi kojima je ukazao na nedostatke u prvostepenoj presudi» zbog čega je, kako navodi, sudija izvjestilac «pokušao unijeti konfuziju u ovu krivičnu stvar». Apelant smatra da «neosnovane i proizvoljne konstatacije sudije izvjestioca» o apelantovom članstvu u nekom upravnom odboru drugim pitanjima relevantnim za odluku izazivaju opravdanu sumnju u njegovu objektvnost a samim tim i ozbiljnu sumnju «u objektivnost prilikom izrade a vjerovatno i donošenja drugostepene presude«.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, Sud BiH i Apelaciono vijeće pogrešno zaključili da je bez potrebnog odobrenja Upravnog odbora preduzeća «Matres» apelant zaključio ugovore o kupovini akcija PBSS, te da je na taj način prouzrokovao štetu PBSS. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Sud BiH i Apelaciono vijeće u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Što se tiče navoda apelanta o povredi jednakosti stranaka u postupku, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05). Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine).
18. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, da je, dakle, pred prvostepenim sudom saslušan značajan broj svjedoka i proveden niz drugih materijalnih dokaza, da su provedena vještačenja po vještacima ekonomske struke i drugi mnogobrojni dokazi, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim, apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je izjaviti žalbu, što je i učinio, a sud je provedene dokaze ocijenio i u vezi sa apelantovom odbranom, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena.
19. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da je povrijeđena jednakost stranaka u postupku jer je sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka optužbe (gdje je odlučeno o odnosu KM napram Yu dinara) naspram nalaza i mišljenja vještaka odbrane, kao i odbijanju Apelacionog vijeća da u postupku po žalbi dozvoli provođenje novog dokaza u vidu dopunskog vještačenja već saslušanog vještaka odbrane, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće u presudi dalo jasne i opravdane razloge za svoje postupanje. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH detaljno analizirao nalaze i mišljenja vještaka koji su dati u toku postupka, te da je dao jasne razloge zašto je poklonio vjeru nalazu vještaka optužbe u kojem je utvrđena visina prouzrokovane štete PBSS. Ustavni sud zapaža da je zaključke Suda BiH detaljno ispitalo i Apelaciono vijeće koje je potvrdilo pravilnost ocjene nalaza i mišljenja vještaka kojeg je Sud BiH prihvatio, o čemu je također dao zadovoljavajuće i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga Ustavni sud zapaža da je dokaz koji je predlagao apelant u izjavljenoj žalbi u stvari dopunski nalaz vještaka odbrane koji je bio saslušan kao vještak odbrane na glavnom pretresu, na okolnosti za koje je apelant smatrao da su relevantne za njegovu odbranu. Zbog toga,Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije o povredi načela jednakosti sranaka očigledno prima facie neosnovani.
20. U odnosu na navode apelanta u pogledu pristrasnosti suda Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost sudije zahtijeva se dokaz konkretne pristrasnosti. Naime, osobna nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati osobnu pristrasnost. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da apelant svoje navode i mišljenje u vezi pristrasnosti sudije izvjestioca odnosno Apelacionog vijeća ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sudija izvjestilac Apelacionog vijeća, koje je donijelo osporenu presudu, bio pristrasan u predmetnom postupku. Navodi apelanta, po mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o nepristrasnosti sudije.Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumjeva da kod odlučivanja da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije,presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). Uzimajući u obzir i objektivni kriterij Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazalo da je došlo do povrede ovog prava. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o pristrasnosti sudije izvjestioca očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odlukeI
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović