Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2460/09 (S. D.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2460/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2460/09, rješavajući apelaciju Suade Dumonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Dumonjić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Uvp-08-000 068 od 15. maja 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Suada Dumonjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jelena Todić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 068 od 15. maja 2009. godine.

2. Ministartsvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) je 25. decembra 2006. godine, u ponovnom postupku, donijelo zaključak broj 05-050-02-02-4/04 kojim je odbačen kao neuredan apelanticin zahtjev za povrat stana u Banjaluci, ulica Đure Đakovića broj 16, nosioca prava raspolaganja i davaoca stana na korištenje Grada Banjaluke.

3. U obrazloženju zaključka je navedeno da je apelantica 9. marta 2004. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, koji je zaključkom ovog organa broj 05-050-02-02-4/04 od 13. maja 2004. godine odbačen kao neblagovremen. Nadalje, da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica rješenjem broj 18.02/4-P-396/06 od 12. aprila 2006. godine usvojilo apelanticinu žalbu, poništilo zaključak ovog organa broj 05-050-02-02-4/04 od 13. maja 2004. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. Ovom organu je naloženo da u ponovnom postupku, između ostalog, utvrdi da li je u Odsjeku zaprimljena pošiljka sa datumom 15. juni 1999. godine kao i da se utvrdi o kakvoj je pošiljci riječ. Nadalje, u obrazloženju zaključka Odsjek je naveo da je pregledom evidencija za period od 15. juna 1999. godine utvrđeno da nema zaprimljenog apelanticinog zahtjeva za povrat predmetnog stana. Takođe, Odsjek je istakao da punomoćnik apelantice iako upozoren da će u protivnom zahtjev biti odbačen kao neuredan, nije do 22. decembra 2006. godine, odnosno u ostavljenom roku od 30 dana od dana saslušanja punomoćnika ovom organu dostavio na uvid original potvrde o predaji pošiljke od strane apelantice 15. juna 1999. godine. Obzirom na navedeno Odsjek je apelanticin zahtjev odbacio kao neuredan.

4. Apelantica je 8. maja 2007. godine podnijela prijedlog za ponavljanje postupka okončanog zaključkom Odsjeka broj 05-050-02-02-4/04 od 25. decembra 2006. godine.

5. Zaključkom Odsjeka broj 05-050-02 02-4/04 od 9. maja 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P 445/07 od 25. juna 2007. godine, odbačen je kao nedozvoljen apelanticin prijedlog za ponavljanje postupka.

6. U obrazloženju zaključka Odsjek je naveo da je odredbom člana 234. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02) regulisano da se može tražiti ponavljanje postupka okončanog rješenjem protiv koga nema redovnog pravnom sredstva u upravnom postupku. Nadalje, Odsjek je istakao, budući da je u postupku po apelanticinom zahtjevu odlučeno konačnim zaključkom ovog organa, ponavljanje postupka nije dozvoljeno u smislu navedenog člana 234. ZUP.

7. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je 11. decembra 2007. godine donio presudu broj 011-0-U-07-000 703 kojom je odbijena tužba apelantice podnešena protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P 445/07 od 25. juna 2007. godine.

8. Vrhovni sud je 15. maja 2009. godine donio presudu broj: 118-0-Uvp-08-000 068 kojom je odbijen apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 703 od 11. decembra 2007. godine.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je za ponavljanje upravnog postupka, neophodno da je postupak o čijem se ponavljanju odlučuje okončan rješenjem kojim se kao upravnim aktom, u smislu člana 190. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS" br. 13/02), rješava upravna stvar koja je predmet postupka. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da je zaključak u upravnom postupku upravni akt kojim se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka koji se sprovodi i za razliku od rješenja njime se ne okončava upravni postupak rješavanjem glavne stvari koja je predmet toga postupka. Prema tome, saglasno takvom zakonskom određenju, ne može se ostvariti ponavljanje postupka okončanog zaključkom, a takav je slučaj u datoj upravnoj stvari.

10. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju apelantica je morala podnijeti blagovremeno uredan zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, po kojem bi organi uprave mogli postupati, kako bi došla do konačne odluke. Međutim, propustom punomoćnika apelantice da u predmetnom postupku dokaže tu pravno relevantnu činjenicu u roku od 30 dana od dana saslušanja tako što bi dostavio na uvid original potvrde od 15. juna 1999. godine, čime bi otklonio nedostatke, upravni organ je onemogućen da postupa. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelantica, odnosno njen punomoćnik ,je morao postupiti po traženju Odsjeka i dostaviti na uvid traženi original potvrde od 15. juna 1999. godine ili opravdati nemogućnost postupanja po traženju Odsjeka. Kako apelanticin punomoćnik nije postupio po traženju Odsjeka, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, odnosno apelanticin punomoćnik nepostupanjem po traženju upravnog organa, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te Odsjek nije mogao meritorno odlučivati o apelanticinom zahtjevu, jer isti nije ispunjavalo formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2460/09 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio