Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1532/07 (Š. Š.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1532/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1532/07, rješavajući apelaciju Šerifa Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerifa Šehića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001907 od 16. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 2431/04 od 17. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šerif Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dobrnje, kojeg zastupa Alma Prnjavorac advokat iz Tuzle, podnio je 29. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001907 od 16. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-2431/04 od 17. oktobra 2006. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P-2431/04 od 17. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001907 od 16. marta 2007. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, da se ponište odluke Rudnika «Kreka» d.o.o. Tuzla (u daljem tekstu: tuženi) broj 895/04 o uspostavi radnog odnosa od 2. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine i broj 897/04 o prestanku radnog odnosa, te da mu se uspostavi radni odnos prema konačnom rješenju Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu počev od 2. decembra 1999. godine pa nadalje, kao i da se protiv tuženog odredi mjera osiguranja u vidu zabrane raspolaganja novčanim sredstvima u iznosu od 3.000 KM. Općinski sud je u obrazloženju presude naglasio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan prema odredbama člana 143. stav 4. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00, u daljem tekstu: Zakon o radu), koje propisuju da zaposleniku, koji je na čekanju posla, prestaje radni odnos ako ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. navedenog člana (šest mjeseci). U obrazloženju je navedeno da je Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu uspostavila apelantu status zaposlenika na čekanju posla počev od 2. decembra 1999. godine. Tuženi je postupajući prema rješenju Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu donio rješenje kojim je apelantu uspostavio status zaposlenika na čekanju posla u periodu od 2. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Zatim je tuženi, koristeći se mogućnostima propisanim stavom 1. člana 143. Zakona o radu, donio rješenje o prestanku apelantovnog radnog odnosa, nakon isteka zakonskog roka od šest mjeseci provedenih na čekanju posla, uz obrazloženje da nemaju potrebe za njegovim daljim angažovanjem niti da imaju mogućnost zaposlenja na neko drugo radno mjesto. Tuženi je ponudio otpremninu apelantu koju je ovaj odbio. Naglašeno je da apelant nije osporio činjenicu da li je tužitelj imao potrebu ili mogućnost za njegovim daljim angažovanjem nakon proteka roka od šest mjeseci koliko se maksimalno mogao nalazitu u statusu zaposlenika na čekanju posla. Obzirom da na ove okolnosti apelant nije stavio prijedloge za provođenje dokaza i utvrđivanje suprotnog, Općinski sud je ovu činjenicu smatrao neosporenom a navode apelanta nedokazanim i neosnovanim u smislu odredaba čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku.

3. U obrazloženju presude Kantonalnog suda naglašeno je da su neosnovani žalbeni navodi apelanta (tužitelja) da je prvostepeni sud po službenoj dužnosti morao izvoditi dokaze o mogućnosti apelantovog zaposlenja kod tuženog, zbog toga što su odgovarajući dokazi bili nedostupni apelantu. Naglašeno je da se u konkretnom slučaju radi o sporu dispozitivne prirode kada se isključivo primjenjuje raspravno načelo, što znači da je apelant bio dužan da predloži izvođenje odgovarajućih dokaza kojima bi se utvrdilo postojanje pravno relevantnih činjenica u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Ako su zaista odgovarajući dokazi bili nedostupni apelantu onda ih je on, u svom interesu a radi uspjeha u sporu, trebao predložiti na pripremnom ročištu i tražiti da sud takve dokaze pribavi službenim putem od tuženog.

4. Apelant se pozvao na povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, te se naglašava da je sud morao po službenoj dužnosti provoditi dokaze na okolnosti mogućnosti daljeg angažmana apelanta kod tuženog, a nakon proteka roka od šest mjeseci u statusu zaposlenika na čekanju posla, zbog čega je došlo do pogrešne primjene odredaba Zakona o radu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primijenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su Općinski i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili zašto su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, uzimajći u obzir sve provedene dokaze, a apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje.

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Što se tiče pozivanja na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve relevantne navode i dokaze koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način moglo doći do kršenja ovog prava, te Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno prima facie neosnovana i u dijelu u kome se poziva na kršenje člana 13. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1532/07 (Š. Š.) | Sudska praksa | Aktio