Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2687/07 (F. K., E. K., A. K. i B. K.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2687/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2687/07, rješavajući apelaciju Fatime Kozić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 61/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Kozić i dr. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000735 od 14. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P-219/05 od 23. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Kozić, Emina Kozić, Amna Kozić i Belmin Kozić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica koje zastupa Mensud Đonko advokat iz Mostara, podnijeli su 4. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

000735 od 14. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-219/05 od 23. januara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-219/05 od 23. januara 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže Bosna –osiguranje d.d. Sarajevo ( u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici Fatimi Kozić isplati na ime materijalne štete (iz osnova troškova sahrane po vjerskim običajima i izrade nadgrobnog spomenika) ukupno 2.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Također apelanti su odbijeni sa zahtjevom, da im tuženi na ime naknade nematerijalne štete iz osnova duševne boli zbog smrti bliske osobe isplati ukupno 38.000,00 KM i to Fatimi Kozić, Emini Kozić i Amni Kozić iznos od po 10.000,00 KM i Belminu Kozić iznos od 8.000,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Apelanti su obavezani da tuženom isplate troškove postupka u iznosu od 1.112,38 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u tužbenom zahtjevu, između ostalog, istaknuto da je «28. augusta 2002. godine na planini Zec, Općina Konjic, kao čuvar šuma, nesretnim slučajem život izgubio Lutvo Kozić. Do nesreće je došlo tako što je Enver Padalović, koristeći se auto-dizalicom koja je sastavni dio vozila, utovarao balvane uz pomoć vozila marke MAN, registarski broj 238-T-556. Predmetno vozilo je bilo osigurano od auto odgovornosti kod tuženog. U jednom momentu podignuti balvan se otkačio i udario Lutvu Kozića, koji je kontrolirao utovar i usmrtio ga». Dalje je navedeno da se nezgoda dogodila kada je vozilo bilo u upotrebi, te da je taj rizik pokriven.

4. Općinski sud je, nakon što je proveo dokazni postupak, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o nezgodi koja se dogodila van prometa tj. u šumi prilikom utovara balvana na vozilo. Općinski sud je naveo da iz izjava svjedoka, na okolnost rada auto-dizalice, proizlazi da bi dizalica koja se nalazi na kamionu mogla da radi morao je biti upaljen motor vozila na kojem se nalazi dizalica, koja predstavlja sastavni dio vozila. U konkretnom slučaju radilo se o vozilu koje je predstavljalo opasnu stvar, a ujedno i o opasnoj djelatnosti tj. utovaru balvana. Općinski sud je dalje istakao da su tačni navodi apelanata da osiguravajuća društva pokrivaju nastale štete i kada je vozilo u mirovanju, jer se isti smatra motornim vozilom u upotrebi, ali ukoliko se isto nalazi na cesti smatra se da je u prometu. Općinski sud je ocijenio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o šteti koju je prouzrokovao radnik, tj. vozač motornog vozila, ali u vezi sa radom tj. koristio je vozilo radi obavljanja opasne djelatnosti, a vozilo se nije nalazilo u prometu. Predmetno vozilo je bilo osigurano ali samo za obavezno osiguranje i nije imalo policu osiguranja za obavljanje opasne djelatnosti. Općinski sud je imajući u vidu član 66. Zakona o osiguranju imovine i lica («Službene novine FBiH» br.2/95 i 6/98-u daljnjem tekstu: ZOIL) zaključio da je navedenim članom propisano šta spada u obavezno osiguranje, te je prihvatio prigovor tuženog u vezi pasivne legitimacije i tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti.

5. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, žalbu uvažio prvostepenu presudu preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata u cijelosti. Kantonalni sud je imajući u vidu mišljenje izraženo u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev 619/04 od 8. novembra 2005. godine naveo da je tumačenje prvostepenog suda usko i da ide na ograničenje pokrivanja osiguranja štete nastale od vozila u upotrebi samo za vrijeme vožnje, što ne bi bila svrha obaveznog osiguranja od odgovornosti za štetu koja se upotrebom motornog vozila (osiguranje od automobilske odgovornosti) nanese trećim licima zbog smrti, tjelesne povrede, narušenja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Kantonalni sud je ocijenio da su se apelanti osnovano u žalbi pozvali na član 5. stav 1. tačka 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama Hercegovačko-neretvanskog kantona, prema kojem pod pojmom nerazvrstana cesta se navode i šumski putevi, kao mjesta na kojima se odvija promet, pa slijedom toga na njima vrijede sva pravila ponašanja vozila u javnom prometu iz kojih razloga se ne može prihvatiti stanovište tuženog da je do nezgode došlo od strane vozila koje nije bilo u upotrebi, a niti se nalazilo u prometu.

6. Kantonalni sud je zaključio da je tuženi iz navedenih razloga odgovoran za nastalu štetu koju je dužan apelantima nadoknaditi u cijelosti, tim prije što oštećeni nije mogao predvidjeti da će nehatnom radnjom radnika, koji je vršio utovar balvana auto dizalicom koja je sastavni dio vozila i koje se kao takvim smatra vozilom u upotrebi, doći do nezgode. Također je zaključeno da apelantima kao srodnicima i članovima porodice poginulog, majci, supruzi i djeci pripada pravična naknada za duševne bolove zbog smrti sina supruga i oca, na osnovu člana 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obrazlažući da je činjenica srodstva osnov prava na naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka bliskog srodnika.

7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000735 od 14. augusta 2007. godine uvažio reviziju tuženog, drugostepenu presudu je preinačio tako što je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Apelanti su obavezani da solidarno tuženom nadoknade troškove revizijskog postupka u iznosu od 1.895,40 KM.

8. Vrhovni sud je ocijenio da je revizija osnovano ukazala na pogrešan pravni stav drugostepenog suda o tumačenju odgovornosti tužene kod auto-osiguranja, navodeći da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da nema pasivne legitimacije tuženog, dok je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio žalbu apelanata i preinačio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je istakao da je članom 73. ZOIL propisana obaveza vlasnika odnosno korisnika motornog vozila i priključnih vozila da sklope ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila nanesu trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Također, članom 74. stav 1. istog zakona je propisano da se pod motornim vozilima smatraju sva vozila na motorni pogon koja se kreću javnim putem i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu obavezi registracije po propisima o cestovnom prometu.

9. Vrhovni sud je obrazložio da, prema navedenim odredbama, zakonska obaveza osiguranja motornih i priključnih vozila proizlazi iz njihovog svojstva kao stvari opasne same po sebi, te je zbog upravljanja ovim opasnim stvarima povećan rizik nanošenja štete. Kako bi se treća lica zaštitila od takvih šteta Zakon je propisao da je ovo osiguranje obaveza svakog imaoca motornog i priključnog vozila. Stoga su osiguravajuće kuće obavezne nadoknaditi štetu nanesenu trećim licima iz ugovora o osiguranju motornih i priključnih vozila. Vrhovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje odnosi na postojanje uzročne veze između štetnog događaja i vozila koje je osigurano kod tuženog po osnovu ugovora o obaveznom osiguranju za štete nastale trećem licu. Kamion na kojem je bila postavljena auto-dizalica jeste bio osiguran od auto-odgovornosti za štete prema trećim licima kod tuženog. Međutim, bitan uslov za postojanje odgovornosti osiguravajuće kuće u odnosu na ispunjenje ugovora o osiguranju jeste okolnost da se motorno vozilo kreće javnim putem ili ostalim površinama na kojima se odvija promet.

10. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da se kamion na kojem se nalazila dizalica, nije kretao, niti na javnom putu niti na drugoj površini na kojoj se odvija promet, već je bio u stanju mirovanja, ali sa upaljenim motorom. Dakle, auto dizalica koja je postavljena na kamion nije sastavni dio kamiona jer se može od njega odvojiti, pa predstavlja posebnu stvar primljenu na kamion u kojoj situaciji kamion ima samo funkciju pokretanja motora dizalice i podloge za istu. Vrhovni sud je zaključio da je u takvim okolnostima prvostepeni sud pravilno ocijenio da nema uzročne veze između osiguranja vozila tuženog i štetnog događaja, budući da se vozilo uopće nije kretalo i da zbog radnji vozila u pokretu nije nastala šteta, te da stoga tuženi kao osiguravajuća kuća iz osnova obaveznog auto-osiguranja, nije dužan naknaditi štetu iz predmetnog događaja. U tom smislu Vrhovni sud je zaključio da je revizija tuženog osnovano ukazala da auto dizalica kao stvar nije bila osigurana posebnim ugovorenim osiguranjem, niti je poslodavac osigurao svoje zaposlenike iz osnova radnog odnosa, te zbog toga nije dokazana pasivna legitimacija tuženog u odnosu na drugi oblik osiguranja. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da nema pasivne legitimacije tuženog, dok je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio žalbu apelanata i preinačio prvostepenu presudu.

11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti vide u tome «što je presuda Vrhovnog suda proizvod apsolutne pogrešne primjene materijalnog prava».Apelanti su naveli da u konkretnom slučaju dizalica za utovar i istovar balvana, koja se nalazi na kamionu, ne može biti u funkciji ako je motor kamiona isključen, kamion «MAN» bio je u radu i tako je obavljana radnja utovara balvana. Također je pogrešan zaključak Vrhovnog suda, da na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija «jer je vozilo mirovalo i nije bilo u pokretu, bez obzira što je motor vozila bio uključen-radio i tako osposobljavao dizalicu da može obavljati funkciju utovara zbog kojeg i postoji». Apelanti su istakli da se radi o specijalnom vozilu, koje se tvornički izrađuje sa ugrađenom dizalicom, pa se zbog toga dizalica ne može smatrati posebnim odvojenim dijelom vozila, kako je pogrešno zaključio Vrhovni sud. Apelanti su naveli da postoji bezbroj primjera sudske prakse u kojima se obrađuje problem «vozilo u upotrebi» te da svi stavovi idu u prilog tumačenja kavo je usvojio Kantonalni sud.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali, na tri sudske instance, te su Vrhovni sud i Općinski sud na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da u konkretnom slučaju nije sporno da se kamion na kojem se nalazila dizalica, nije kretao, niti na javnom putu niti na drugoj površini na kojoj se odvija promet, već je bio u stanju mirovanja ali sa upaljenim motorom. Auto-dizalica koja je postavljena na kamion nije sastavni dio kamiona jer se može od njega odvojiti, te predstavlja posebnu stvar primljenu na kamion, koji ima samo funkciju pokretanja motora dizalice i podloge za istu. Vrhovni sud i Općinski sud su ocijenili da šteta nije nastala zbog radnji vozila u pokretu ili u prometu, te da stoga tuženi iz osnova obaveznog auto-osiguranja nije dužan naknaditi štetu iz predmetnog događaja. Također je utvrđeno da auto-dizalica nije bila osigurana posebnim ugovorenim osiguranjem, niti je poslodavac osigurao svoje zaposlenike iz osnova radnog odnosa, te da stoga nije ni dokazana pasivna legitimacija tuženog u odnosu na drugi oblik osiguranja.

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja su apelanti ponovo postavili u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da su apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović