Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2206/07 (N. L.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2206/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine, u predmetu broj AP-2206/07, rješavajući apelaciju Nedeljka Lalića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Lalića podnesena protiv protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj : 118-0-Rev-06-000371 od 11. svibnja 2007. godine, Presude Okružnogsuda u Trebinju, broj: Gž 32/05 od 19. siječnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-432/02 od 15. prosinca 2004. godine , zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Lalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 27. srpnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Rev-06-000371 od 11. svibnja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: Gž 32/05 od 19. siječnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-432/02 od 15. prosinca 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, u ponovnom postupku, broj:432/02 od 15. prosinca 2004. godine, odbačena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da ga tužena vrati u stalni radni odnos na radno mjesto PK djelatnika na odsjecanju na torcilu, te da mu tužena poveže mirovinsko-invalidsko osiguranje počev od 31. siječnja 1997. godine do vraćanja na posao. Istom presudom odbijen je kao neutemeljen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu izgubljene zarade od 31. siječnja 1997. godine do donošenja presude, isplatu naknade za plaćenu električnu energiju u istom periodu kao i isplatu regresa počev od 31. siječnja 1997. godine do donošenja presude. Apelant je obvezan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant kod tužene bio uposlen na neodređeno vrijeme, da je u ratu bio mobiliziran, da se nakon rata obraćao direktoru tužene za posao, te da mu je tužena u rujnu 1997. godine uručila radnu knjižicu u kojoj mu je zaključila radni odnos sa 31. siječnja 1997. godine. Nakon toga da se apelant obraćao tuženoj 23. siječnja 1998. godine i 11. veljače 1998. godine radi reguliranja njegovog radno-pravnog statusa. Budući da je utvrdio ovakvo činjenično stanje, Osnovni sud je naveo da se uručenje radne knjižice apelantu od rujna 1997. godine ima smatrati odlukom tužene o prestanku radnog odnosa apelantu. Kako se apelant tek 23. siječnja 1998. godine obratio tuženoj, odnosno tek 23. ožujka 1998. godine podnio tužbu protiv tužene, Osnovni je zaključio da je tužba neblagovremena u smislu oredaba čl. 56 i 57. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik» RS, br. 23/93 do 10/98), kojim je propisan rok od petnaest dana za prigovor na odluku o prestanku radnog odnosa, odnosno rok od 15 dana za podnošenje tužbe na odluku po prigovoru, te da je stim u svezi drugi dio tužbenog zahtjeva odbio kao neutemeljen.
4. Presudom Okružnog suda, broj Gž 32/05 od 19. siječnja 2006. godine, odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je apelantu u rujnu 1997. godine uručena radna knjižica, te da bez obzira što mu nije nikada uručena odluka o prestanku radnog odnosa, da se prijem radne knjižice u kojoj mu je zaključen radni odnos kod tužene, u smislu članka 56 stavak 1. Zakona o radnim odnosima, trebao smatrati odlukom tužene, pa je apelant trebao uložiti prigovor drugostupanjskom organu tužene, pa tek ako taj organ ne riješi po prigovoru u roku od petnaset dana da podnese tužbu protiv tužene. Budući da apelant nije postupio na navedeni način, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski organ donio pravilnu i zakonitiu odluku.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj: 118-0-Rev-06-000371 od 11. svibnja 2007. godine, odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da su Osnovni i Okružni sud donijeli pravilne i zakonite odluke. Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav prvostupanjskog odnosno drugostupanjskog suda koji su zaključili da je tužba neblagovremena, budući da je apelant propustio rok za tužbu predviđen u odredbama članka 57. Zakona o radnim odnosima. Nadalje, da okolnost da apelant nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa, nije ga spriječavala da se pismeno obrati poslodavcu radi zaštite prava iz radnog odnosa u roku od petnaest dana od dana kada je primio radnu knjižicu, a što da apelant nije.
6. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3 k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnogodnosa, u tom periodu u Republici Srpskoj, bilo regulirano Zakonom o radnim odnosima, tako da je odredbom članka 56. i 57. bilo propisano da djelatnik s ciljem zaštite svojih prava može u roku od petnaest dana od dana dostave rješenja o prestanku radnog odnosa podnijeti prigovor drugostupanjskom tijelu u poduzeću, odnosno u roku od petnaest dana od dana dostavljanja rješenja drugostupanjskog tijela ili od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnijeti tužbu nadležnom sudu. Ustavni sud dalje uočava da su redoviti sudovi utvrdili da tužena nije uručila apelantu rješenje o prestanku radnog odnosa, ali da je mu je u tom smislu uručila radnu knjižicu sa zaključenim radnim odnosom, da se apelant nakon toga u dva navrata obratio tuženoj ali ne u propisanom roku, te da je nakon toga podnio tužbu, međutim opet ne u zakonom predviđenom roku. Ustavni sud konstatira da su sudovi u tri instance zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neblagovremen u dijelu uspostave radno pravnog odnosa i povezivanja staža, te da je s tim u svezi neutemeljen preostali dio tužbenog zahtjeva vazan za izgubljenu zaradu.
10. Ustavni sud uočava da presudama, nije raspravljano o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, kada je zaključeno da je tužba neblagovremena, te s tim u svezi neutemeljena u svezi izgubljene zarade. Da bi se raspravljalo o utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno zatražiti sudsku zaštitu, ili opravdati nemogućnost da blagovremeno podnese tužbu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda br. AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine i AP 1310/06 od 15. februara 2007. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao bilo kakve argumente koji bi mogli ukazati na to da je podnošenje tužbe u odnosu na ove zahtjeve u rokovima propisanim zakonom bio «prevelik teret» za njega, te zbog čega bi osporene odluke u vezi s tim pitanjem mogle predstavljati povredu iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, ne postoje uvjeti da se apelacija meritorno razmatra, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović