Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/09 (Z. J.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2458/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2458/09, rješavajući apelaciju Zorana Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Jovanovića protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 008727 09 Rev od 27. maja 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 008727 09 Gž od 27. januara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 008727 07 P od 20. novembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Valjeva, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat sa Pala, podnio je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 008727 09 Rev od 27. maja 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 008727 09 Gž od 27. januara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 008727 07 P od 20. novembra 2008. godine.
2. Apelant je 10. aprila 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku kojom je tražio da se AD «Grand osiguranje» Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu, kao trećem licu odnosno saputniku u motornom vozilu, koje je u trenutku nezgode bilo osigurano od autoodgovornosti, naknadi pričinjenu materijalnu i nematerijalnu štetu sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud u Zvorniku se rješenjem od 14. septembra 2007. godine se oglasio nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari apelanta, te je predemet po pravosnažnosti rješenja ustupio Osnovnom sudu na dalji postupak.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 P 008727 07 P od 20. novembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 80 0 P 008727 09 Gž od 27. januara 2009. godine, opozvano je rješenje o zakazivanju glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari za dan 15. januar 2009. godine sa počtekom u 12 sati, kojim su određeni okazi koji će biti sporvođeni na istoj. Stavom dva dispozitiva rješenja apelantova tužba protiv tuženog u likvidaciji je odbačena kao nedopuštena.
5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je članovima 112. i 113. Zakona o stečajnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS" br. 64/02 i naknadne izmjene i dopune) između ostalog propisano da se prijave potraživanja koje su podnesene poslije isteka rokova, utvrđenih ovim zakonom, od strane likvidacionog suda rješenjem odbacuju kao neblagovremene. Osnovni sud je zaključio da je obaveza i dužnost povjerilaca da likvidacionom sudu prijave svoja potraživanja koja imaju prema likvidacionom dužniku u zakonom određenim rokovima koji imaju pravni značaj zakonskih prekluzivnih rokova materijalnog prava čijim propuštanjem isti gube pravo na sudsku zaštitu u redovnom postupku. Dakle, da bi se mogli namiriti u cijelosti iz likvidacione mase povjerioci moraju blagovremeno prijaviti svoja potraživanja u likvidacionom postupku u kome upravnik i ostali povjerioci imaju pravo da potraživanje priznaju ili pak ospore kada je povjerilac dužan da u roku određenom u rješenju likvidacionog suda pokrene parnicu za utvrđenje svog potraživanja. Obzirom na navedeno dopuštenost tužbe, pa samim tim i ocjena osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, uslovljena je obaveznom prijavom potraživanja likvidacionom sudu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant 10. aprila 2006. godine, poslije otvaranja likvidacionog postupka nad tuženim (22. marta 2005. godine), Osnovnom sudu u Zvorniku direktno podnio tužbu za naplatu potraživanja prema tuženom tada već u likvidaciji, ali bez prethodnog prijavljivanja istog likvidacionom sudu u zakonskim rokovima, što za posljedicu ima nedopuštenost tužbe prema tuženom. Takođe, Osnovni sud je naglasio da u skladu sa članom 81. stav 4. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), nije vezan za rješenja kojim upravlja postupkom na pripremnom ročištu, pa samim tim ni za rješenje o zakazivanju glavne rasprave kojim su određeni dokazi koji će se na istoj provoditi, te je iz tog razloga odlučio kao je navedeno u stavu 1. dispozitiva rješenja.
6. Vrhovni sud je 27. maja 2009. godine donio rješenje broj 80 0 P 008727 09 Rev kojim je odbacio apelantov zahtjev za reviziju rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 008727 09 Gž od 27. januara 2009. godine.
7. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. ZPP kojima je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Stavom 3. istog člana propisano je da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da prema odredbama člana 316. st. 2. ZPP za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. S obzirom na navedene odredbe zakona Vrhovni sud je ocijenio da je revizija nedozvoljena kako po osnovu člana 237. stava 2. tako i stava 3. istog člana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju kao nedopuštenu odbacio primjenom člana 247. stav 1. ZPP.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima je njegova tužba odbačena kao nedopuštena, budući da apelant svoje potraživanje prema tuženom nije prijavio likvidacionom sudu, u zakonskom roku, čime je izgubio pravo na sudsku zaštitu u redovnom sudskom postupku. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, već je tužba odbačena iz formalnih razloga s obzirom na to da apelant svoja potraživanja nije prethodno prijavio likvidacionom sudu. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao svoja potraživanja prema tuženom blagovremeno prijaviti likvidacionom sudu, tj. iscrpiti pravne lijekove ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja prijave potraživanja, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, propuštanjem radnje da se prethodno obrati likvidaciom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove već je samo formalno, van roka, podnio prijavu potraživanja na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović