Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1520/09 (M. S.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1520/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1520/09, rješavajući apelaciju Miroslava Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Stevanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 278 od 12. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 660 od 12. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-10/04 od 25. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 278 od 12. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-

000 660 od 12. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-10/04 od 25. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-10/04 od 25. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 660 od 12. oktobra 2006. godine, tuženi AD „Autotransport“ Teslić je obavezan da apelantu isplati na ime otpremnine iznos od 2.001,12 KM sa obračunatom zakonskom kamatom u iznosu od 1.419,69 KM i da uplati apelantu doprinose iz radnog odnosa za period od 1. januara do 31. decembra 1998. godine i to na iznos od neto primljene plaće u ovom periodu od 3.400,00 KM i za period od 1. januara do 31. decembra 2001. godine na iznos neto primljene plaće od 1.753,28 KM, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 684,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je sud nakon provedenog postupka utvrdio da je rješenjem tuženog broj 63/00 od 30. septembra 2002. godine (koje mu je uručeno isti dan) apelantu sa tim danom prestao radni odnos kod tuženog, zbog organizacionih i tehnoloških razloga, zatim da mu nije isplaćena otpremnina u skladu sa članom 127. Zakona o radu, kao ni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje za 1998. i 2001. godinu i da je između parničnih stranaka sačinjen sporazum o „poravnanju duga“ broj 59/02 od 9- 2002. godine. Na osnovu ovako utvrđenog stanja, prvostepeni sud je zaključio da apelantu pripada pravo na otpremninu u skladu sa članom 127. Zakona o radu i čl. 38. i 38.a) Opšteg kolektivnog ugovora i pravo na uplatu traženih doprinosa po osnovu radnog odnosa. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu prvostepene presude, a što je potvrdio i drugostepeni sud svojom presudom.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 278 od 12. maja 2008. godine uvažena je revizija tuženog, presuda Okružnog suda od 12. oktobra 2006. godine preinačena tako što je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda Osnovnog suda od 25. maja 2006. godine ukinuta i apelantova tužba odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju je navedeno da su, po ocjeni ovog suda, nižestepene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Ovaj sud je istakao da je rješenjem tuženog od 30. septembra 2002. godine prestao apelantovog radni odnos kod tuženog. Nadalje je navedeno da, s obzirom da predmetnim rješenjem nije utvrđena otpremnina, pravo na otpremninu i plaćanje doprinosa po osnovu rada, apelantu nisu povrijeđena navedena prava rješenjem, već su mu ta prava povrijeđena radnjom (nečinjenjem) tuženog koji apelantu nije platio zakonom priznata potraživanja: otpremninu i doprinose. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantu moralo biti jasno da se takvim ponašanjem tuženog krše njegova imovinska prava, te je on trebao pokrenuti sudski spor prije 12. marta 2004. godine (kada je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena), da bi njegova tužba bila blagovremena i da bi se o njoj moglo meritorno raspravljati. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da je danom prestanka apelantovog radnog odnosa i danom zaključenja sporazuma o „poravnanju duga“ počeo teći apelantu rok za sudsku zaštitu povrijeđenih prava, te da je zakonom propisani jednogodišnji rok za sudsku zaštitu iz člana 105., odnosno 118. Zakona o radu istekao 30. septembra 2003. godine. Kako je apelant tužbu podnio nadležnom sudu 12. marta 2004. godine, dakle nakon isteka zakonom propisnaog roka, ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženog, ukinuo nižestepene presude i odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu, navodeći da apelant nije blagovremeno podnio tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa u pogledu otpremnine i doprinosa. Iz tog razloga, Vrhovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantove tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1520/09 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio