Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2441/08 (A. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nenadležnost za odlučivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravo na rad
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2441/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2441/08, rješavajući apelaciju Almira Suljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Suljića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine, u odnosu na navode o povredi prava iz čl. II.2. (1) c. i k Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Suljića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine, u odnosu na navode o povredi prava na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prokosovića kod Lukavca, podnio je 8. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-
Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine. Apelant je 6. novembra 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant, J.K., i G.Đ. su podnijeli tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Tuzlanskog kantona-Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja o suspenziji, premještaja na drugo radno mjesto i otpustu iz službe.
3. Odlučujući po tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj P.1772/04 od 6. aprila 2006. godine. Stavom I dispozitiva predmetne presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, J.K., i G.Đ. kojim su tražili da se ponište rješenja o suspenziji, pobliže navedena u izreci presude, rješenja prvostepene disciplinske komisije br.08-01-34.3-4186/03 od 3. oktobra 2003. godine i 9. februara 2004. godine i rješenje drugostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-4186/03 od 1. aprila 2004. godine, te da se utvrdi da je tim rješenjima nezakonito izvršena njihova suspenzija i nezakonito utvrđene povrede radnih dužnosti, a uslijed tih nezakonitosti izrečene mjere, i to apelantu otpust iz službe sa zabranom ponovnog prijema u radni odnos na vrijeme od 1 godine u organe uprave, odnosno službe za upravu, računajući od dana otpusta, a J.K. i G.Đ. disciplinske kazne premještaja na drugo radno mjesto u trajanju od po 12 mjeseci, kao i da se ta rješenja ponište a tuženi obaveže da im uspostavi radno pravni status i sva prava iz radnog odnosa, apelantu počev od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa, a J.K. i G.Đ. počev od dana nezakonitog izricanja kazne premještaja na drugo radno mjesto u trajanju od 12 mjeseci, i da apelanta, J.K. i G.Đ. po pravosnažnosti presude rasporedi u skladu sa rješenjima koja su imali prije izricanja rješenja o suspenziji. Takođe, stavom II, III i IV dispozitiva presude, odbijen je kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev za isplatu plaća, doprinosa na plaće i troškova parničnog postupka, dok su stavom V obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.266, 33 KM.
4. Odlučujući po žalbama apelanta, J.K. i G.Đ. protiv Presude Općinskog suda broj P.1772/04 od 6. aprila 2006. godine, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000774 od 30. marta 2007. godine, kojom je djelimično uvažio žalbe i prvostepenu presudu preinačio tako što je poništio rješenje prvostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-
4186/03 od 9. februara 2004. godine i rješenje drugostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-
4186/03 od 1. aprila 2004. godine, pa je shodno tome, obavezao tuženog da apelantu, J.K. i G.Đ. uspostavi radno-pravni status i sva prava iz radnog odnosa počev od 21. aprila 2004. godine, da ih rasporedi na radna mjesta u skladu sa njihovom stručnom spremom, kao i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 1.258.00 KM, dok je u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.
5. Tuženi je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000774 od 30. marta 2007. godine, koju je Vrhovni sud uvažio Presudom broj 070-0-Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine, te preinačio drugostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako što je odbio žalbe apelanta J.K. i G.Đ. protiv prvostepene presude Općinskog suda broj P.1772/04 od 6. aprila 2006. godine i potvrdio prvostepenu presudu, dok je preostali dio drugostepene presude ostavio neizmjenjen.
6. Nakon toga, policijski komesar Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona je donio Rješenje broj 08-03/1-3-34.4-5956/08 od 1. avgusta 2008. godine, potvrđeno Rješenjem Policijskog odbora za policijske službenike Tuzlanskog kantona broj 08-03/1-3-34.4-5956/08 od 2. oktobra 2008. godine, kojim je apelantu na osnovu presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine, prestao radni odnos sa danom 10. avgustom 2008. godine, te poništeno rješenje policijskog komesara broj 08-03/1-3-34.2-314/07 od 18. maja 2007. godine u dijelu u kojem je apelantu uspostavljen radno pravni status od 21. aprila 2004. godine do 23. maja 2007. godine. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu radi poništenja rješenja Policijskog odbora za policijske službenike Tuzlanskog kantona broj 08-03/1-3-34.4-5956/08 od 2. oktobra 2008. godine i prema stanju spisa postupak po tužbi je u toku
7. Apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo „pravo na rad zagarantovano Ustavom BiH“, te pravo na jednakost pred zakonom iz člana II.2. (1) c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II.2. (1) k. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač.1. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; U odnosu na navode o povredi prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
9. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, iz člana II.2. (1) c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II.2. (1) k. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Prema tome, apelant se poziva na navodnu povredu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a pri tome ne navodi ni jednu odredbu Ustava Bosne i Hercegovine, niti se poziva na bilo koju odredbu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, za koje smatra da su povrijeđene. S obzirom da je apelant naveo samo povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u odnosu na navodne povrede Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer ista, u smislu člana VI/.3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu».
U odnosu na navode o povredi prava na rad
10. Apelant se takođe žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na rad. U vezi sa njegovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava je garantovano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskrimisan u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović