Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2413/09 (M. D.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2413/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2413/09, rješavajući apelaciju Mehe Dardagana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Dardagana podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-93/04 od 22. maja 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-704/02 od 16. oktobra 2003. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1831/02 od 14. oktobra 2002. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-2035/99 od 1. februara 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Meho Dardagan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-93/04 od 22. maja 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-704/02 od 16. oktobra 2003. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1831/02 od 14. oktobra 2002. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2035/99 od 1. februara 2002. godine.
2. Uprava je 1. februara 2002. godine donijela zaključak broj 23/1-372-2035/99 kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Patriotske lige broj 48/5.
3. U obrazloženju zaključka, Uprava je navela da je apelant 20. septembra 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, ističući da je nosilac stanarskog prava na istom. Uprava je naglasila da u smislu člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon), rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Nadalje, Uprava je naglasila da je predmetni stan rješenjem Generalštaba Armije RBiH, Uprave za kadrovske i pravne poslove, Odsjek vojno stambenog fonda broj 8/27-6-NT-1529/96 od 24. maja 1996. godine proglašen trajno napuštenim i da apelant nije u zakonskom roku podnio zahtjev za povrat u posjed stana.
4. Ministarstvo je 14. oktobra 2002. godine donijelo rješenje broj 27/02-23-1831/02 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Uprave broj 23/1-372-2035/99 od 1. februara 2002. godine.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je bio proglašen privremeno napuštenim. Nadalje, da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed stana podnio 20. septembra 1999. godine, odnosno nakon roka predviđenog u odredbi člana 5. stav 1. Zakona, kojom je propisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je proglašen privremeno napuštenim mora podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno do 4. jula 1999.godine. Obzirom na navedeno Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbacio apelantov zahtjev kao neblagovremen. Takođe, Ministartsvo je istaklo da navodi u apelantovoj žalbi se nisu mogli uzeti u obzir, jer je predmetni stan utvrđen kao privremeno napušten i isti se koristi od strane drugog lica, što ukazuje da se ne radi o oštećenom stanu, tako da je rok za vraćanje u posjed navedenog stana bio 4. juli 1999.godine.
6. Kantonalni sud je 16. oktobra 2003. godine donio presudu broj U-704/02 kojom je odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-1831/02 od 1. februara 2002. godine.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo postupilo na zakonit i pravilan način kada je prihvatilo prvostepeni zaključak, obzirom da je u vrijeme donošenja prvostepenog zaključka, nadležni organ pravilno utvrdio, kao datum podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed dan 20. septembar 1999. godine. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ je pravilno primjenio član 5. stav 1. Zakona, a ovo obzirom da je zahtjev za vraćanje stana u posjed koji je proglašen privremeno napuštenim i koji nije oštećen, odnosno devastiran, apelant bio dužan podnijeti do 4. jula 1999. godine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da navodi apelanta koji su izneseni u tužbi i koji se odnose na njegovu tvrdnju da je 11. septembra 1998. godine podnio svoj zahtjev, ali nenadležnom organu, nije od značaja za donošenje konkretne odluke, obzirom da u vrijeme donošenja prvostepene odluke kao i osporenog rješenja, nadležnim organima nije bila poznata navedena tvrdnja, pa je isti nisu mogli ni imati u vidu prilikom odlučivanja.
8. Vrhovni sud je 22. maja 2008. godine donio presudu broj Už-93/04 kojom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj U-704/02.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, apelantova žalba neosnovana.
10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju apelant je Upravi podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je zaključkom od 1. februara 2002. godine, odbacila apelantov zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 14. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj U-704/02 od 16. oktobra 2003. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Ovu presudu je potvrdio i Vrhovni sud, odbijajući apelantovu žalbu.
14. Dakle, nadležni organi Uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06 od 15. februara 2007. godine).
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović