Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2465/07 (D. T.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2465/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2465/07, rješavajući apelaciju Dušana Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Tomića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
05-000988 od 13. aprila 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj O-783/02 od 19. aprila 2005. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, a kojeg zastupa Tihomir Tepić, advokat iz Kotor Varoši, podnijeo je 3. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-000988 od 13. aprila 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj O-783/02 od 19. aprila 2005. godine. Ustavni sud je od apelanta zatražio 23. oktobra 2007. godine da dopuni apelaciju, a što je on i učinio 8. novembra 2007. godine.
2. Smrtovnicom izdatom od Matičnog ureda opštine Čelinac broj 02-204-557/02 od 16. aprila 2002. godine pokrenut je, po službenoj dužnosti, ostavinski postupak iza označenog ostavioca. Ostavitelj je za života sačinio svojeručni testament i na taj način raspolagao svojom imovinom u korist lica označenog u testamentu.
3. Osnovni sud je rješenjem o nasljeđivanju broj O-783/02 od 19. aprila 2005. godine proglasio dovršenim ostavinski postupak iza ostavioca označenog u izreci rješenja, te proglasio testametarnog naslednika. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je Osnovni sud na ročištu održanom 2. sepembra 2002. godine utvrdio krug naslednika, njih sedamnaest, po pravu predstavljanja, a među kojim se nije nalazilo ime apelanta. Od ovako određenih naslednika, njih troje su priznali pravnu valjanost testamenta, dok su svi ostali naslednici testament osporili. Osnovni sud je 17. juna 2003. godine donio rješenje kojim je ostavinski postupak prekinut, a naslednici koji su osporavali valjanost testamenta upućeni su na pokretanje parničnog postupka. S obzirom da niko od upućenih naslednika nije pokrenuo parnični postupak, a što je utvrđeno na temelju uvida u spis, te službene provjere na „P“ upisniku Osnovnog sud, u skladu sa članom 232. stav 4. Zakona o nasljeđivanju, zaostavština je raspravljena prema stanju spisa i odlučeno je kao u izreci rješenja.
4. Apelant je na rješenje Osnovnog suda izjavio žalbu ističući da rješenjem o nasljeđivanju nisu obuhvaćeni svi naslednici navodeći imena svoja tri brata, označio pojedinačno lica koja su oglašena naslednicima, a koja to po zakonu ne mogu biti, te da je ostavilac raspolagao svojom imovinom testamentom, a sud propustio da utvrdi nužni nasledni dio naslednicima kojim pripada.
5. Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Gž-05-000988 od 13. aprila 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio osporeno rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se u žalbi neosnovano tvrdi da su za naslednike proglašena lica koja to po zakonu ne mogu biti, a s obzirom da je za naslednika proglašeno lice označeno u testamentu kojim je ostavilac raspolagao sa svojom imovinom. Nadalje, neosnovanim je ocjenjen i žalbeni navod da apelantova braća nisu obuhvaćena rješenjem o nasleđivanju jer iz stanja spisa proizilazi da su dvojici braće uredno dostavljani pozivi za ročišta, da je jedan od njih pristupio i osporio testament na ročištu održanom 17. juna 2003. godine, dok drugi nije ni pristupio na ročište. Također, obojici je uručeno rješenje o nasleđivanju Osnovnog suda. U pogledu trećeg brata, apelant uz žalbu nije priložio dokaz da je njegova majka sestra ostavioca, pa je ovaj navod ocjenjen kao paušalan i ničim potkrepljen. Najzad, u pogledu navoda da prvostepeni sud nije odlučio o nužnim naslednim dijelovima, Okružni sud je istakao da iz izjava pet naslednika na ročištu održanom 2. septembra 2002. godine proizilazi da su svi zakonski naslednici ostavioca njegovi bratići i sestrići, pozvani na nasljeđe po pravu predstavljanja iza ostaviočeve braće i sestre, pa slijedom toga, ostaviočevi bratići i sestrići, u skladu sa članom 28. Zakona o nasleđivanju nisu nužni naslednici ostavioca u pitanju.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava po apelantu se ogleda u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant ističe da je lažnim navođenjem zakonskih zastupnika na smrtovnici od strane testamentarnog naslednika on izostavljen, i ako su u postupku učestvovali neki od njegove braće i sestre, te da su za zakonske naslednike proglašeni njegova četiri brata. Apelant smatra da mu je ovakvim propustom onemogućeno da učestvuje u ostavinskom postupku, odnosno da se izjasni da li priznaje testament ostavioca, te da eventualno pokrene parnicu u slučaju nepriznavanja testamenta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant smatra da je zbog činjenica da nije pobrojan među nasljednicima iza ostavioca onemogućen da učestvuje u ostavinskom postupku, te da se izjasni da li priznaje testament i eventualno pokrene parnicu u slučaju nepriznavanja testamenta. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je članom 242. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SR BiH» br. 7/80, 15/80) koji je važio u vrijeme kada je ostavinski postupak vođen, bilo regulisano da lice koje nije učestvovalo u ostavinskom postupku koji je okončan pravosnažnim rješenjem o nasleđivanju, a koje polaže pravo na zaostavštinu, može svoje pravo ostvariti u parničnom postupku. U ovom slučaju ostavinski sud ne može ponovno raspravljati zaostavštinu. Ovo pravo zainteresovanom licu pripada i kada je sud propustio da ga uputi na ostvarivanje njegovih prava u parnici. Nadalje, u skladu sa članom 66. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju («Službeni glasnik RS» broj 1/09), lice koje ima pravni interes može tražiti poništenje testamenta kada su za to ispunjeni zakonom propisani uslovi u roku od 1 godine od saznanja za razloge ništavosti, a najdalje za 10 godina od proglašenja tetamenta, odnosno prema nesavjesnom licu roku od 20 godina od proglašenja testamenta. Najzad, članom 166. važećeg Zakona o nasljeđivanju regulisano je da pravo nasljednika da zahtjeva zaostavštinu ne zastarijeva. U konkretnom slučaju apelant nije predočio niti jedan dokaz da je ostvarivanje svojih prava nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pokušao ostvariti na navedene načine, niti je predočio bilo koji dokaz koji bi uputio na zaključak da na navedene načine ne bi mogao ostavriti zaštitu svojih prava. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović