Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1584/07 (M. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1584/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu brojAP 1584/07, rješavajući apelaciju Marinka Mišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Mišića podnesena protiv protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 043 od 13. marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-190/02 od 26. septembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Mišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 31. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 043 od 13. marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-190/02 od 26. septembra 2005. godine.
2. Apelant je 9. decembra 1997. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv DP „ELMONT“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „TERMOVENT“ preduzeće za nauku, inženjering i proizvodnju termo ventilacione opreme Beograd (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjem od 25. februara 1998. godine, predmetu po apelantovoj tužbi broj RS. 215/9 spojio predmete po tužbi D. R. broj RS. 221/97 i tužbi R. P. broj RS. 222/97, radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke pod poslovnim brojem RS. 214/07, jer se radi o istom činjeničnom pravnom osnovu.
3. Djelimičnom presudom Osnovnog suda broj RS-214/97 od 20. februara 2002. godine obavezan je prvotuženi da apelantu isplati iznos od 11.943,00 USD sa kamatom. Stavom II izreke presude, apelantov tužbeni zahtjevu odnosu na drugotuženog je odbijen kao neosnovan. Istom presudom je odlučeno da će se o tužbenim zahtjevima tužitelja D.R. i R.P, te o parničnim troškovima odlučiti naknadno. U obrazloženju presude je navedeno da je između prvotuženog i drugotuženog 8. februara 1995. godine zaključen sporazum o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima u postupku privremenog upućivanja radnika prvotuženog na rad kod drugotuženog. Dalje je navedeno da je po osnovu navedenog sporazuma apelant kao radnik prvotuženog upućen na privremeni rad kod drugotuženog i to u Moskvu-Rusija, radi izgradnje hotela „Sokoljnik“. Apelant je tom prilikom obavljao poslove KV montera, a radio je u periodu od 1. septembra 1995. godine do 19. septembra 1996. godine kada je samovoljno napustio posao. Također je navedeno da je rješenjem broj 265/96 od 25. novembra 1996. godine apelantu prestao radni odnos kod prvotužene zaključno sa 19. septembrom 1996. godine zbog samovoljnog napuštanja radilišta u Rusiji, odnosno nejavljanja na posao kod prvotuženog nakon 19. septembrom 1996. godine. Nadalje, utvrđujući da prvotuženi kao apelantovo matično preduzeće nije ispunio svoju obavezu te apelantu isplatio iznos od 11.943,00 USD, koji je apelant ostvario na ime plate radeći na gradilištu hotela „Sokoljnik“ u Moskvi, Osnovni sud je zaključio da je prvotuženi obavezan apelantu isplatiti navedeni iznos. Svoju odluku Osnovni sud je temeljio na članu 34. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/93 do 10/98), te članu 124. ZOO. Protiv prvostepene presude, apelant i prvotuženi su izjavili žalbu.
4. Rješenjem Okružnog sud broj Ž-190/02 od 26. septembra 2005. godine žalba prvotužene je usvojena, te je prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu (stav 1 izreke prvostepene djelimične presude), a apelantova tužba u odnosu na prvotuženog odbačena kao nedopuštna. Također, prvostepena djelimična presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na drugotuženog (stav 2 izreke prvostepene djelimične presude) je ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz spisa prvostepenog suda, kao i činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se apelant prije podnošenja tužbe sudu, nije obraćao prvotuženom za zaštitu svojih prava, a shodno odredbama čl. 55. do 57. Zakona o radnim odnosima. Dakle, utvrđujući da se apelant nije koristio pravom prigovora za zaštitu sojih prava u pogledu isplate ličnog dohodka u smislu odredaba člana 56. stav 1. Zakona o radnim odnosima Okružni sud je zaključio da apelant nije ispunio procesne pretpostavke za obraćanje nadležnom sudu, u smislu odredaba člana 57. istog zakona. Shodno navedenom, Okružni sud je apelantovu tužbu u odnosu na prvotuženu odbacio u skladu sa odredbom člana 227 stav 3. i člana 456 stav 2. ZPP RS.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepenog rješenja, donio rješenje broj 118-0-Rev-06-000 043 od 13. marta 2007. godine kojim je revizija odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je neosnovan apelantov prigovora da u trenutku povrede prava nije više bio radnik prvotužene, pa shodnotome da nije bio u obavezi da traži internu zaštitu u smislu člana 55. do
57. Zakona o radnim odnosima. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da se dopuštenost i blagovremenost tužbe u radnom sporu ima cijeniti u odnosu na vrijeme kad je eventualna povreda učinjena, odnosno kad je apelant saznao za tu povredu. Eventualna povreda apelantovog prava, po mišljenju Vrhovnog suda mogla je nastati samo donošenjem rješenja prvotuženog od 25. novembra 1996. godine o prestanku njegovog radnog odnosa. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak Okružnog suda da pri nespornoj činjenici da se apelant nije koristio pravom prigovora za zaštitu svojih prava, nadlešnom organu prvotuženog, u smislu odredbi člana 56. stav 1. Zakona o radnim odnosima, da je izgubio i pravo na sudsku zaštitu shodno odredbama člana 57. Zakona o radnim odnosima.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukoma povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredaba čl. 55-57 Zakona o radnim odnosima. S tim u vezi, apelant je naveo da u njegovom slučaju nisu primjenjive navedene odredbe jer je „rješenjem prvotužene dobio otkaz, pa s obzirom da se na isto nije žalio to nije više radnik prvotuženog, te nije ni bio u obavezi da se istoj obraća za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili apelantovu tužbu kao nedozvoljenu u skladu sa odredbama čl. 55. do 57. Zakona o radnim odnosima. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za postupanje po tužbi. Ustavni sud zaključuje da apelant nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te da stoga redovni sudovi nisu meriorno odlučivali o zaštiti apelantovih prava iz radnog odnosa. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović