Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1837/09 (N. H.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1837/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine u predmetu broj AP 1837/09, rješavajući apelaciju Nasihe Hećimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nasihe Hećimović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 269 od 14. aprila 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-O-Gž-05-000 688 od 26. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-I-308/04 od 21. februra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Nasiha Hećimović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 10. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 269 od 14. aprila 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-O-Gž-05-000 688 od 26. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
I-308/04 od 21. februra 2005. godine
2. Presudom Osnovnog suda broj P-I-308/04 od 21. februra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je porodična kuća, koja se nalazi u Banjoj Luci, upisana u zk. ul. 2841 k.o. Banjaluka, izgrađena na kč. br. 65/25, po novom premjeru kč. 4058, upisana u pl. 2666 k.o. Banja Luka, isključivo vlasništvo apelantice. Istom presudom odbijen je kao neosnovan i zahtjev apelantice da se tuženi I.H. obaveže da to prizna, te ona uknjiži kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Također, presudom je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.225,00 KM.
3. Presudom Okružnog suda broj 011-O-Gž-05-000 688 od 26. oktobra 2007. godine apelantičina žalba je djelimično uvažena, te prvostepena presuda Osnovnog suda od 21. februara 2005. godine preinačena u pogledu odluke o troškovima postupka, tako što je apelantica obavezana da tuženom na ime troškova postupka plati 827,50 KM, umjesto 2.225,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 269 od 14. aprila 2009. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 26. oktobra 2007. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbom 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te da se prema odredbi člana 316. stav 2. istog zakona za vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva, a da se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (član 316. stav 3. istog zakona). Kako je označena vrijednost spora iznosila 5.000,00 KM, a odlučivanje o reviziji apelantice nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 237. stava 2. navedenog zakona, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbi člana 247. istog zakona.
5. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom, porodični život i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo da ne bude diskriminisana iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 269 od 14. aprila 2009. godine odbacio kao nedozvoljenu reviziju apelantice izjavljenu protiv presude Okružnog suda broj 011-O-Gž-05-000 688 od 26. oktobra 2007. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju nedjelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda broj 011-O-Gž-05-000 688 od 26. oktobra 2007. godine.
9. S obzirom da je apelantica presudu Okružnog suda primila 23. novembra 2007. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 10. juna 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila presudu Okružnog suda od 26. oktobra 2007. godine.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović