Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2461/09 (V. V.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2461/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine u predmetu broj AP 2461/09, rješavajući apelaciju Vlatka Vojnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlatka Vojnovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj U:31/05 od 12. maja 2005. godine i rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline broj UP-2:09-23-69/04 od 4. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlatko Vojnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz SAD, podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U:31/05 od 12. maja 2005. godine i rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2:09-23-69/04 od 4. januara 2005. godine.

2. Služba za stambene, imovinsko-pravne poslove i pitanje izbjeglica i raseljenih lica općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) je 29. novembra 2004. godine, u ponovnom postupku, donijela rješenje broj 08-1-23-320/02 od kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio povrat stana u posjed u ulici Ferida Dizdarevića br. 23. u Goraždu. U obrazloženju rješenja Služba je navela da predmetni stan nije bio oštećen ni devastiran u momentu isteka roka koji je bio predviđen za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim, tj. 4. jula 1999. godine, tako da je apelant zahtjev za povrat stana u posjed morao podnijeti u roku predviđenom članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine F BiH". br. 15/02; u daljnjem tekstu: Zakon).

3. Ministarstvo je 4. januara 2005. godine donijelo rješenje broj UP-2:09-23-69/04 kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe broj 08-1-23-320/02 od 29. novembra 2004. godine.

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da oštećeni stan, u smislu člana 18e. Zakona, odnosno tačke 29. Uputstva o primjeni Zakona ("Službene novine F BiH", br. 43/99), ne može biti stan koji je dovoljno sačuvan da omogućava osnovne uslove za život, pa se u odnosu na to zahtjev za povrat takvog stana u posjed morao podnijeti do 4. jula 1999. godine, kako je to predviđeno članom 5. Zakona, odnosno da se zahtjev za povrat takvog stana nije mogao podnijeti nakon isteka ovog roka, kako je to predviđeno članom 18e. Zakona, jer propuštanje navedenog roka ima za posljedicu gubitak stanarskog prava. Obzirom na navedeno Ministarstvo je zaključilo da je rješenje Službe pravilno jer je predmetni stan bio uslovan za stanovanje, tako da ne ispunjava uslove iz člana 18e. Zakona, izuzetno od člana 5. Zakona (nakon 04. jula 1999. godine). Nadalje, Ministarstvo je zaključilo da je apelant, u konkretnom slučaju, podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed nakon isteka zakonom predviđenog roka (jer je zahtjev za povrat stana u posjed žalitelj podnio dana 05.03.2002. godine), pa je prvostepeni organ pravilno postupio kada je taj zahtjev odbio kao neosnovan.

5. Kantonalni sud je 12. maja 2005. godine donio presudu broj U:31/05 kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva broj UP-2:09-23-69/04 od 4. januara 2005. godine.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je podnosilac apelacije zahtjev za povrat stana podnio 5. marta 2002. godine. Nadalje, da je rok za podnošenje zahtjeva propisan članom 5. stav

1. Zakona, a kojim je određeno da se zahtjev za povrat stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno do 4. jula 1999. godine. Ovaj rok za podnošenje zahtjeva za povrat uništenog ili oštećenog stana prema odredbama člana 18.e Zakona istekao je 6. novembra 2002. godine. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da su oba organa na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdili da je sporni stan na dan 4. juli 1999. godine bio sačuvan u tolikoj mjeri da je uslovan za stanovanje i ne potpada pod kategoriju uništenih ili oštećenih stanova gdje bi se podnijeti zahtjev od 5. marta 2002. godine smatrao blagovremenim. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelant ne osporava tačnost utvrđenih činjenica u pogledu stanja stana, već tužbom dovodi u pitanje ocjenu propuštanja roka za podnošenje zahtjeva navodeći da je do propuštanja došlo zbog objektivnih i opravdanih razloga. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da su prvostepeni i drugostepeni organi našli da je apelantov zahtjev za povrat stana neosnovan, jer nije podnesen u zakonskom roku.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju apelant je 5. marta 2002. godine Službi podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, koja je rješenjem od 29. novembra 2004. godine, odbila apelantov zahtjev kao neosnovan. Ovakvo rješenje potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 4. januara 2005. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj U:31/05 od 12. maja 2005. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat stana zakonit i pravilan.

11. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2461/09 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio