Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2732/09 (S. D.)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2732/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine u predmetu broj AP 2732/09, rješavajući apelaciju Sanje Drača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Drača podnesena protiv presude Vrhovnog suda Fedracije Bosne i Hercegovine broj Uvl-

242/05 od 14. maja 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Drača podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanja Drača (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 27. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-242/05 od 14. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/4-23-1634/03 od 2. juna 2004. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/1-23-459/99 od 7. aprila 2004. godine.

2. Rješenjem Službe broj 05-02/1-23-459/99 od 7. aprila 2004. godine, potvrđenim rješenjem Ministarstva broj 12-06/4-23-1634/03 od 2. juna 2004. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Tuzli, u ulici Slavka Mičića broj 50/III/7.

3. Protiv rješenja Ministarstva broj 12-06/4-23-1634/03 od 2. juna 2004. godine, apelantica je podnijela tužbu, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu presudom broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine.

4. Apelantica je, nakon toga, podnijela zahtjev za vanredno prispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine, koji je Vrhovni sud presudom broj Uvl-242/05 od 14. maja 2009. godine odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da apelantica predmetni stan napustila 1982. godine, to je u smislu člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89), prestala biti član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, kako su to pravnilno utvrili organi uprave, a i prvostepeni sud, pa su njen zahtjev za vraćanje stana u posjed pravilno odbili, primjenom člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Herecegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03). Konstatujući da u predmetnom slučaju prvostepeni sud donošenjem pobijane presude nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federlanog zakona zbog čega po ocjeni suda zahtjev za vanredeno preispitivanje neosnovan, pa je Vrhovni sud primjenom člana 46. stav 1. Zakona u upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njenog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»a.)Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda broj Uvl-242/05 od 14. maja 2009. godine

8. U konkretnom slučaju apelantica se žali na presudu Vrhovnog suda broj Uvl-242/05 od 14. maja 2009. godine, kojom je odbijen njezin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantičinog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njenim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o apelantičinom pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. b.)Dopustivost u odnosu na presudu Kantonalnog suda broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine

9. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje, ali je isti osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iz prethodnog stava u pogledu ratione materiae kompatibilnosti zahtjeva za vanredno preispitivanje u smislu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da zahtjev za vanredno preispitivanje nije efektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine.

10. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantici dostavljena presuda Kantonalnog suda broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine, obzirom da je Vrhovni sud donio presudu broj Uvl-242/05 od 14. maja 2009. godine po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine, pa se samo po sebi podrazumijeva da je apelantica presudu Kantonalnog suda broj U-215/04 od 30. septembra 2005. godine primila prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 27. augusta 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila pobijanu presudu Kantonalnog suda.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2732/09 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio