Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/08 (Ž. Č.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-465/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-465/08, rješavajući apelaciju Željka Čivčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Čivčića podnesenaprotiv presude Okružnog suda Banja Luka broj Ž-468/04 od 16. juna 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Čivčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je 23. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-468/04 od 16. juna 2006. godine.
2. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj Rs-1796/03 od 30. septembra 2004. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao Republiku Srpsku - VRS (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati topli obrok i kamate za 2001. godinu, troškove prevoza i kamate za 2002. godina, regres za 2001. godinu sa kamatama i manje isplaćeni iznos plaće za šesti mjesec 2001. godine sa kamatama, kao i troškove postupka sve u iznosima precizno navedenim u dispozitivu presude.
3. Okružni sud je presudom broj Ž-468/04 od 16. juna 2006. godine, žalbu tužene djelomično uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio u dijelu dosuđenog iznosa za topli obrok, regres i manje isplaćene plaće za juni mjesec 2001. godine, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u odnosu na odluku o troškovima prevoza i troškova postupka u iznosu od 700,00 KM. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o blagovremenosti tužbe. Naime, Okružni sud je utvrdio da apelant nije blagovremeno podnio tužbu zbog povreda iz radnog odnosa. Prema mišljenju Okružnog suda apelant je morao znati za povredu prava iz radnog odnosa, već u mjesecu kada mu za prethodni mjesec nisu isplaćene tražene naknade, jer se radi o obročnim davanjima koja dospijevaju svaki mjesec. Odredbom člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio prava iz radnog odnosa može podnijeti tužbu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najduže u roku od tri godine od dana kada je povreda učinjena. Obzirom da se radi o prekluzivnom roku za traženje sudske zaštite te na vrijem kada je apelant imao saznanje o počinjenim povredama i kada je podnio tužbu Osnovnom sudu, to je Okružni sud utvrdio da je tužba neblagovremena.
4. Protiv presude Okružnog suda broj Ž-468/04 od 16. juna 2006. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu Vrhovni sud).
5. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj Ž-468/04 od 16. juna 2006. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu 24. jula 2006. godine. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP-
2245/06 6. marta 2007. godine kojom je apelaciju odbacio kao nedopuštenu jer je preuranjena. U obrazloženju je Ustavni sud naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak po izjavljenoj reviziji pred Vrhovnom sudom u toku. Ustavni sud je, također naveo da aplenat ima mogućnost da, nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i donesenu odluku Ustavnog suda.
6. Apelant je 13. aprila 2007. godine Ustavnom sudu podnio zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda broj AP-2245/06. U zahtjevu je naveo da je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju, bez obzira što je vrijednost spora ispod 10.000 KM, jer je smatrao da će odlučivanje po reviziji biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Apelant je potom, 23. aprila 2007. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 118-01-Rev-06-000-942 od 13 aprila 2007. godine, kojim se revizija koju je izjavio protiv presude Okružnog suda broj Ž-468/04 od 16. juna 2006. godine odbacuje. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odbacio reviziju jer vrijednosti spora ne prelazi iznos od 10.000 KM niti bi, po njegovoj ocjeni, odlučivanje u ovom predmetu bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
7. Ustavni sud je 10. januara 2008. godine odlučio da je apelantov zahtjev za preispitivanje odluke osnovan i da se evidentira kao nova apelacija. Shodno navedenom, Ustavni sud, u ovoj odluci razmatra navode iz apelacija od 24. jula 2006. i 23. aprila 2007. godine kao cjelinu.
8. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02 i 63/03), kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava.
12. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelant podnio tužbu radi naplate plata, regresa, toplog obroka i troškova prevoza, te da je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o radu. Okružni sud se pozvao na član 105. Zakona o radu kojim su određeni rokovi u kojim se ima podnijeti tužba radi zaštite prava iz radnog odnosate je zbog toga odbacio apelantovu tužbu.
13. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na potraživanje iznosa za topli obrok, regres i manje isplaćene plaće, već je tužba u odnosu na ta potraživanja odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović