Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1111/09 (R. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 4
- Zakon o upravnom postupku · čl. 142
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 41
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1111/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1111/09, rješavajući apelaciju Ratka Kukarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Kukarića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl-274/05 od 9. jula 2008. godine presude i presude Kantonalnog suda Tuzla broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Kukarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Kukarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-274/05 od 9. jula 2008. godine i presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog Kantona Tuzla (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/2-23-1374/02 od 22. maja 2003. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je osporenim rješenjem odbijena žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Službe za stambene poslove Opštine Tuzla broj 05-02/2-23-2501/98 od 9. decembra 2002. godine, kojim je odbijen zahtjev apelanta za povrat u posjed stana u Tuzli. Predmetni stan je, na temelju rješenja Stambenog organa Komande garnizona JNA broj 36-2/205-11 od 3. maja 1990. godine apelantu dat u zakup na dvije godine i to u periodu od 1. maja 1991. godine do 1. maja 1993. godine. Apelant se, usljed ratnog stanja, iz predmetnog stana iselio tokom 1992. godine te je blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana koji je prvostepeni organ odbio kao neosnovan. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da apelantu ne pripada pravo na povrat stana u posjed u smislu odredaba člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) kojima je propisano da pravo na povrat stana u posjed ima nosilac stanarskog prava, a da apelant to svojstvo nije stekao budući da nikad nije zaključio ugovor o korištenju stana. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za prekid postupka Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni organ u skladu s odredbom člana 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) već riješio prethodno pitanje zbog čega apelantov zahtjev nije usvojen. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega mu nije bilo moguće udovoljiti.
3. Presudom Vrhovnog suda broj Uvl-274/05 od 9. jula 2008. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, nakon što je ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05), našao da Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni Vrhovnog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.
4. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Vanredno preispitivanje-ratione materiae
6. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelant žali na presudu Vrhovnog suda broj Uvl-274/05 od 9. jula 2008. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Europski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Europske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, kojom je pravosnažno okončan upravni spor, ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
Protek roka
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, ali je isti osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu ratione materiae kompatibilnosti zahtjeva za vanredno preispitivanje u smislu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, Ustavni sud konstatuje da zahtjev za vanredno preispitivanje nije efektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, te stoga proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine.
9. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Kantonalnog suda broj U-201/04 od 28. oktobra 2005. godine. S obzirom da je Vrhovni sud presudom broj Uvl-274/05 od 9. jula 2008. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje kao neosnovan, samo se po sebi podrazumijeva da je apelant presudu Kantonalnog suda, primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 11. aprila 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Kantonalnog suda.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović