Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2437/09 (R. A.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2437/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2437/09, rješavajući apelaciju Refika Ahmetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Ahmetovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-001 229 od 27. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 113 od 10. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj Rs-51/05 od 4. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, podnio je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 229 od 27. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 113 od 10. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-51/05 od 4. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-51/05 od 4. decembra 2006. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 113 od 10. septembra 2008. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta protiv Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), kojim je tražio da sud poništi kao nezakonito rješenje tužene - Centra bezbjednosti Bijeljina, Disciplinskog suda broj 12-125-13504 od 9. jula 2004. godine kojim je prestao radni odnos apelantu, te da obaveže tuženu da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i zadatke zamjenika komandira u Policijskoj stanici Srebrenica ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima apelanta, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljenih plata i drugih primanja i uplati doprinose. U obrazloženju presude je navedeno, da je apelant rješenje o prestanku radnog odnosa od 9. jula 2004. godine primio 20. jula 2004. godine, da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 30. jula 2004. godine, te da je apelant na pravosnažno rješenje uložio prigovor 8. oktobra 2004. godine, dok je tužbu nadležnom sudu podnio 23. maja 2005. godine. Sud je zaključio da je tužba apelanta neblagovremena iz razloga što apelant nije blagovremeno zatražio internu zaštitu svojih prava u skladu sa odredbom člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske, broj 11/94 i 6/97).
3. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 118-0-Rev-08-001 229 od 27. maja 2009. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju, pozivajući se na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05), prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da označeni iznos vrijednosti spora u konkretnoj pravnoj stvari ne prelazi 10.000,00 KM, te kako prema ocjeni suda odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantova tužba, radi poništenja rješenja i vraćanja u radni odnos, je presudom Osnovnog suda broj Rs-51/05 od 4. decembra 2006. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 113 od 10. septembra 2008. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud rješenjem broj 118-0-Rev-08-001 229 od 27. maja 2009. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedozvoljenu.
8. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već su i tužba i revizija odbačene iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, nepodnošenjem prigovora tuženoj, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o tužbi apelanta, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović