Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-809/09 (E. B.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 38
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-809/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-809/09, rješavajući apelaciju Ešrefe Bećirspahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ešrefe Bećirspahić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-Gž-08-
001822 od 25. decembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda Bihać broj 017-0-P-08-001381 od 10. oktobra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ešrefa Bećirspahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnijela je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-001822 od 25. decembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-08-001381 od 10. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 017-0-P-08-001381 od 10. oktobra 2008. godine koja je potvrđena rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001822 od 25. decembra 2008. godine odbačena je, zbog nenadležnosti suda za odlučivanje, tužba apelantice kojom je tražila da se Federalno ministarstvo za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže isplatiti joj razliku lične porodične invalidnine i izuzetnog materijalnog obezbjeđenja u iznosu od 7.392,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu neisplaćenih naknada za invalidnine i usklađivanja invalidnina sa rastom troškova života, za čije je rješavanje, prema odredbi člana 38. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica ("Službene novine FBiH", br. 33/04, 56/05 i 70/07) nadležan organ uprave. Također je ukazano da je i za potraživanja apelantice koja se odnose na isplatu po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja prema odredbi člana 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", broj 33/95, 37/95 i 17/96) nadležan odlučivati organ uprave, a ne sud. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odbacio apelanticinu tužbu zbog nenadležnosti suda za odlučivanje.
3. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Euopsku konvenciju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju apelantica se žali na odluke Kantonalnog i Općinskog suda kojima je njena tužba odbačena jer je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za rješavanje pitanja isplate izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, dospjelih a neisplaćenih invalidnina, odnosno za usklađivanje invalidnina sa rastom troškova života.
7. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, „na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
8. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je pobijanim odlukama tužba apelantice odbačena iz formalnih razloga, budući da redovni sudovi nisu nadležni da u parničnom postupku rješavaju o pravima koja se ostvaruju u upravnom postupku.Ustavni sud zapaža da se o pravu apelantice na invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje raspravilo u upravnom postupku, na način što im je to pravo priznato, ali je isplata tog novčanog potraživanja, kao i ostalih pripadajućih potraživanja u određenom periodu bila obustavljena, te da je donošenjem Naredbe izvršena isplata spornih potraživanja u certifikatima. Također Ustavni sud zapaža da je sporna Naredba stavljena van snage Naredbom tuženog od 30. novembra 2006. godine. U vezi s predmetnim potraživanjima apelantice, Ustavni sud smatra da se radi o potraživanjima čiji je iznos nesporan i utvrđen u upravnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 38. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica, prema kojoj „nadležna općinska služba, prema mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva, rješava u prvom stupnju o pravima iz ovog Zakona(...)“ a da član 39. istog Zakona propisuje da » rješenja o pravima na naknade iz (...) ovog Zakona po službenoj dužnosti provodi nadležni prvostupanjski organ». Također, Ustavni sud naglašava da član 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca propisuje da „općinski organ uprave izvršava rješenje o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje i vodi evidenciju sa svim potrebnim podacima o korisnicima prava i promjenama koje su od uticaja na pravo, visinu i prestanak prava“. Prema navedenim odredbama apelantica je svoja potraživanja mogla ostvariti jedino pred nadležnim organima uprave.
9. Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u vezi sa sličnim pravnim pitanjem. U predmetnom slučaju apelant se žalio na odluku suda kojom je njegova tužba za isplatu potraživanja po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja odbačena zbog apsolutne nenadležnosti sudova, budući da je utvrđeno da je riječ o predmetu iz nadležnosti organa uprave. Sud je odbio da se u parničnom postupku upusti u ocjenu zakonitosti Naredbe, na osnovu koje su apelantova potraživanja po osnovu neisplaćenih invalidnina obračunata i pretvorena u certifikate, uz obrazloženje da je to apelant mogao osporavati samo u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. Ustavni sud je zaključio u predmetnom slučaju da apelant, obrativši se redovnim sudovima, kao stvarno nenadležnim organima, a propustivši da podnese zahtjev za izvršenje rješenja o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje organu uprave, nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom pravnom lijeku, te je apelacija odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih ljekova mogućih po zakonu. (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-1896/06 od 13. decembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se navedena praksa može primjeniti u konkretnom slučaju.
10. Dakle, pobijanim odlukama nije odlučeno o potraživanjima apelantice po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja i invalidnine, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala podnijeti zahtjev stvareno nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nije djelotvorno iscrpila pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović