Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2493/09 (I. M.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2493/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2493/09, rješavajući apelaciju Izeta Mehmedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Mehedovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000031 od 14. maja 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000031 od 14. maja 2009. godine.
2. Služba za stambene poslove općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) je 20. decembra 2005. godine donijela zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-02/1-23-2824/99 kojim je dozvoljeno izvršenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 201-10214-1/1 od 22. januara 2002. godine, kojom je potvrđeno da je J.Đ. na dan 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli, ulica Mitra Trifunovića Uče broj
127. Stavom dva dispozitiva apelantu i drugima je prestalo pravo korištenja stana sa danom donošenja zaključka, te je apelant dužan da u roku jednog dana od dana prijema zaključka isprazni predmetni stan od lica i stvari i isti preda T.Đ, članu porodičnog domaćinstva J.Đ., pod prijetnjom prinudnog izvršenja, bez prava na alternativni smještaj.
3. Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 20. marta 2006. godine donijelo rješenje broj 12-06/1-23-329/03 kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv odluke CRPC odbijena.
4. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je 27. novembra 2007. godine donio presudu broj 003-0-U-06-000 232 kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva broj 12-06/1-23-329/03 od 20. marta 2006. godine.
5. Odlučujući po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 232 od 27. novembra 2007. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0- Uvp-08-000031 od 14. maja 2009. godine kojom je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000031 od 14. maja 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, apelant žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000031 od 14. maja 2009. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 232 od 27. novembra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, kojom je pravosnažno okončan upravni spor, ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanta na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović