Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2399/07 (M. D.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2399/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2399/07, rješavajući apelaciju Milojke Dabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milojke Dabić podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-
000 062 od 12. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju Odjeljenje Nevesinje broj P-120/04 od 6. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milojka Dabić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, a koju zastupa Nenad Kisić, advokat iz Nevesinja, podnijela je 17. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 062 od 12. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-120/04 od 6. decembra 2006. godine.
2. Apelantica je tužbom kod Osnovnog suda pokrenula postupak protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate neisplaćenih naknada na ime toplog obroka i boračkog dodatka.
3. Osnovni sud je presudom broj P-120/04 od 6. decembra 2006. godine apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na temelju uvida u sporazumo prestanku profesionalne vojne službe – radnog odnosa u Vojsci Republike Srpske broj 8/1-01-126-12-407/04 od 13. marta 2004. godine, zaključenog između apelantice i tuženog, apelantici prestala profesionalna vojna služba 22. marta 2004. godine. U tački 2. ovog sporazuma navedeno je da se tuženi obavezuje da apelantici, zbog prestanka službe, isplati otpremninu u jednokratnom iznosu označenom u sporazumu. Najzad, tačkom 5. navedenog sporazuma regulisano je da se isplatom otpremnine ima smatrati da su ispunjene sve obaveze po osnovu rada prema apelantici. Osnovni sud je zaključio da se zaključivanjem ovakvog sporazuma apelantica odrekla prava da potražuje spornu isplatu. Obzirom da su bila u pitanju novčana potraživanja, Osnovni sud je ocijenio da je apelantica izvršila oprost duga prema tuženom koji je na to pristao, pa je i obaveza tuženog, u skladu sa članom 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, prestala. Citiranim članom regulisno je da obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi. Nadalje, apelanticine navode da je Uprava za civilne i vojne poslove 30. marta 2004. godine izdala uputstvo da lica kojim je prestala vojna služba zbog smanjenja sistema odbrane i kojim je isplaćena otpremnina, zadržavaju pravo na naknadu neisplaćenih plata i drugih naknada, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, istaknuto je da je tumačenje tačke 5. sporazuma izvršio organ koji za to nije ovlašten zakonom.
4. Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-07-000 062 od 12. juna 2007. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno cijenio sporazum o prestanku profesionalne vojne službe-radnog odnosa, a koji je zaključen između apelantice i tuženog, te uredno potpisan i ovjeren. Okružni sud je u potpunosti ostao kod razloga na koje se pozvao Osnovni sud u pogledu tumačenja člana 5. sporazuma, te primjene relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima o prestanku obaveze na temelju oprosta duga.
5. Apelantica smata da joj je osporenim presudma povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su postupajući sudovi pogrešno tumačili član 5. sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe-radnog odnosa, jer iz citirane odredbe ne proizilazi da se apelantica odrekla prava da potražuje neisplaćene naknade na ime toplog obroka, kao i boračkog dodatka. Shodno ovako pogrešnom tumačenju navedene odredbe sporazuma, postupajući sudovi su pogrešno primjenili i član 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Apelantica navodi da iz pismenih akata tuženog broj 8/1-08-12-21/04 od 26. marta 2004. godine, te akta broj 03/2-8-43-1 od 30. marta 2004. godine, te Ip. Br. 66/18 od 11. marta 2004. godine (Ministarstvo odbrane RS, Generalštab-Uprava za civilno vojne poslove i Komanda V korpusa Vojske Republike Srpske) jasno i decidno proizilazi da svi zaposleni kod tuženog kojim je prestala profesionalna vojna služba, zadržavaju pravo na isplatu neisplaćenih plata i drugih naknada.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešno tumačenje odredbe Sporazuma na temelju koje tužena nema obvezu isplate neisplaćenih naknada za topli obrok i borački dodatak apelantici, a zbog čega je došlo do pogrešne primjene člana
344. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U skladu sa navednim, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka, sadrže jasne i argumentovane razloge zbog kojih je zaključeno da je apelanticin tužbeni zahtjev neutemeljen. Naime, potpisivanjem Sporazuma apelantica je prihvatila sve njegove odredbe, pa i sporni član 5., kojom je predviđeno da isplatom otpremnine prestaju sve obveze tužene prema apelantici, a što su, u skladu sa članom 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, postupajući sudovi ocijenili kao njen oprost duga tuženom. Na temelju navedenog zaključeno je da obavezni odnos između apelantice i tuženog isplatom otpremnine u jednokratnom iznosu prestao. Nadalje, Osnovni sud je dao obrazloženje i u pogledu tumačenja sporne odredbe, odnosno nije prihvatio tumačenje od strane Uprave za civilno-vojne poslove, budući ga je dalo neovlašteno tijelo. U skladu sa navednim, osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti. Imajući u vidu već izneseni stav u tački 8. ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje i stoga, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović