Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2917/07 (N. K)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2917/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2917/07, rješavajući apelaciju N. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. K. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 978 od 3. oktobra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 432 od 19. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj P-283/04 od 17. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. K.(u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 31. oktobra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 432 od 19. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-283/04 od 17. maja 2007. godine. Apelant je 19. decembra 2008. godine, dostavio dopunu apelacije kojom osporava i rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-

Rev-07-000 978 od 3. oktobra 2008. godine.

2. AD «Boksit» Milići (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je 11. septembra 2002. godine, tužbu protiv apelanta, radi naknade štete. Tužbeni zahtjev tužitelj je obrazložio činjenicom da je apelant 23. augusta 2002. godine, uputio dopis pod nazivom «pismo upozorenja» naslovljen na Vladu Republike Srpske u kojem je napisao niz neistina i proizvoljnih ocjena o radu na poslovima pripreme i proizvodnje rude boksita te je na taj način nanio štetu ugledu firme kako u Vladi RS tako i kod poslovnih partnera. Predmet je kod Osnovnog suda zaveden pod poslovnim brojem P-283/04.

3. Apelant je 22. oktobra 2002. godine, Osnovnom sudu podnio tužbu protiv AD «Boksit» Milići, radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da je AD «Boksit» Milići tužbom koju je podnio protiv njega i koja je u nekoliko navrata pročitana na radiju «Birać» njega oklevetao i omalovažavao te je predložio da mu nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 500.000,00 KM. Predmet je kod Osnovnog suda zaveden pod poslovnim brojem P-503/02.

4. U toku postupka koji je vođen pred Osnovnim sudom pod poslovnim brojem P-283/04 a na prijedlog apelanta Osnovni sud je donio rješenje 31. januara 2007. godine o spajanju predmeta koji se vode kod tog suda pod poslovnim brojem P-283/04 i P-503/02 a radi zajedničkog raspravljanja.

5. Osnovni sud je donio presudu na osnovu odricanja broj P-283/04 od 17. maja 2007. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da mu nadoknadi pričinjenu materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosu od 15.000,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je članom 181. stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 47/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se tužilac može odreći tužbenog zahtjeva do okončanja glavne rasprave i u tom slučaju sud bez daljnjeg raspravljanja donosi presudu kojom odbija tužbeni zahtjev dok je članom 181. stav 2. ZPP propisano da za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženog. Osnovni sud je naveo da je u smislu člana 109. ZPP na glavnoj raspravi održanoj 17. maja 2007. godine, (nakon što se tužitelj AD «Boksit» Milići odrekao tužbenog zahtjeva) donio rješenje o razdvajanju raspravljanja po tužbenim zahtjevima u predmetu P-283/04 i P-503/02 te odredio da će se postupak po tužbi apelanta protiv AD «Boksit» Milići, radi naknade štete nastaviti pod poslovnim brojem P-503/02.

7. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude na osnovu odricanja Osnovnog suda broj P-283/04 od 17. maja 2007. godine, Okružni sud je rješenjem, broj 014-0-Gž-07-000 432 od 19. septembra 2007. godine, žalbu odbacio kao nedozvoljenu.

8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da se tužitelj na ročištu održanom 17. maja 2007. godine, odrekao tužbenog zahtjeva protiv apelanta i predložio da se u smislu člana 181. ZPP donese odbijajuća presuda pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio osporenu presudu dajući jasne i valjane razloge. Okružni sud je naveo da žalba apelanta nije dozvoljena obzirom da se tužilac odrekao tužbenog zahtjeva pa je time apelant u cijelosti uspio u sporu po tužbi tužioca protiv njega. Stoga se od suda ne može, za rješavanje o pravnom lijeku, tražiti više od onoga što je traženo u postupku u kome je tužbeni zahtjev tužioca odbijen presudom na osnovu odricanja od tužbe.

9. Odlučujući o reviziji koju je protiv rješenja Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 432 od 19. septembra 2007. godine, izjavio apelant Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 978 od 3. oktobra 2008. godine, reviziju odbio.

10. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari donesena presuda na osnovu odricanja u smislu odredbe člana 181. ZPP jer se tužitelj prije zaključenja glavne rasprave na ročištu održanom 17. maja 2007. godine, odrekao tužbenog zahtjeva te je na taj način odbijen zahtjev tužitelja da se apelant obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 15.000,00 KM. Budući da je u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja apelant u potpunosti uspio u postupku, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema pravnog interesa da pobija odluku kojom je udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu jer ni uvažavanjem žalbe ne bi ostvario kvalitetniju zaštitu od one koju je već postigao s obzirom da je tužbeni zahtjev je u odnosu na njega u cijelosti odbijen.

11. Činjenica je, pojasnio je dalje sud, da je na zahtjev apelanta u ovoj parnici, doneseno rješenje kojim je odlučeno da se ta pravna stvar raspravlja zajedno sa zahtjevom apelanta postavljenim u parnici pod brojem P-503/02 (da se obaveže tužitelj da apelantu nadoknadi na ime naknade štete iznos od 500.000,00 KM), međutim kasnije je odlučeno da se postupci razdvoje i da se po tužbenom zahtjevu apelanta nastavi raspravljanje u posebnom postupku pod brojem P-503/02. Na kraju Vrhovni sud je naveo da o tužbenom zahtjevu apelanta nije odlučeno, postupak je u toku pod brojem P-503/02 te prijedlog apelanta da se uvažavanjem revizije udovolji njegovom tužbenom zahtjevu je neosnovan i bez uticaja na rješenje u ovoj pravnoj stvari.

12. Apelant smatra da je donošenjem osporenih odluka došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima a povredu navedenih prava vidi u činjenici što je Osnovni sud neosnovano i nepotrebno razdvojio postupke u predmetima br. P-283/04 i P-503/02 odnosno što je osporenim odlukama sud odlučio samo o tužbenom zahtjevu tužitelja tj. «izbjegao je da prihvati njegove tužbene zahtjeve». Apelant je naveo da Vrhovni sud uzima u rad predmete po «svom nahođenju i kada hoće i kako hoće» pa je tako reviziju koju je on izjavio riješio «preko reda» dok u drugom predmetu u kojem se radi o radnom sporu nije riješio reviziju. Apelant je istakao da je i Ustavni sud preko reda, nepovoljno riješio njegovu apelaciju od 14. maja 2008. godine (odluka broj AP-1440/08 od 14. oktobra 2008. godine) kojom je osporio odluke redovnih sudova u predmetu po njegovoj tužbi podnesenoj protiv AD «Boksit» Milići radi naknade štete. Apelant je također naveo da su mu povrijeđena prava iz «Ustava Bosne i Hercegovine-Ljudska prava i osnovne slobode, član II paragraf 2, 3, 4. i 6. Aneks I paragraf 7, 8, 9; Odjeljak o ljudskim pravima i slobodama stav 2. tačka e) Aneks 6. član 1. tačke 5. i 14.»

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U konkretnom slučaju apelant je nezadovoljan što je osporenim odlukama sud odlučio samo o tužbenom zahtjevu tužitelja tj. «izbjegao je da prihvati njegove tužbene zahtjeve». Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na prijedlog apelanta a u smislu člana 83. st. 1. i 3. ZPP radi zajedničkog raspravljanja donio rješenje o spajanju parnica u predmetu tog suda br. P-283/04 i P-503/02. Nakon što se tužitelj na glavnoj raspravi održanoj 17. maja 2007. godine, odrekao tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu apelant na ime naknade štete isplati iznos od 15.000,00 KM, Osnovni sud je donio rješenje o razdvajanju raspravljanja po zahtjevima iz predmeta P-283/04 i P-503/02. Sud je odredio da će se postupak po tužbi apelanta protiv tuženog AD «Boksit» Milići, radi naknade štete nastaviti pod brojem P-503/02: Dakle Osnovni sud je rješenjem, koje se odnosi na rukovođenje raspravom u smislu člana 109. ZPP i protiv kojeg nije dozvoljena posebna žalba odlučio da radi svrsishodnosti vođenja postupka razdvoji prethodno spojene parnice.

16. Ustavni sud također zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi protiv AD «Boksit» Milići, radi naknade štete u predmetu P-503/02 nastavljen i da je okončan presudom Okružnog suda broj 014-

0-Gž-000 535 od 11. marta 2008. godine. Također iz navoda apelacije i dokumentacije koja se nalazi u spisu Ustavni sud je utvrdio da je apelant protiv navedene odluke Okružnog suda broj 014-0-Gž-000 535 od 11. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda broj P-503/02 od 20. jula 2007. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom o dopustivosti broj AP- 1440/08 od 14. oktobra 2008. godine, apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Naime, Ustavni sud je u svojoj odluci naveo da je apelant propustio da protiv presude Okružnog suda broj 014-0-Gž-000 535 od 11. marta 2008. godine u smislu člana 237 ZPP izjavi reviziju Vrhovnom sudu s obzirom na vrijednost predmeta spora i činjenicu da je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500,000,00 KM. Dakle, suprotno navodima apelanta Osnovni sud je odlučio o tužbenom zahtjevu apelanta ali ne u postupku koji je predmet ove apelacije već u postupku koji je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P- broj P-503/02 od 20. jula 2007. godine, i kojom je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je predložio da sud obaveže AD»Boksit» Milići da mu na ime naknade štete isplati 500.000,00 KM.

17. U konkretnom slučaju, apelant apelacijom osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku koji je protiv njega pokrenuo tužitelj AD «Boksit» Milići radi naknade štete. Ustavni sud primjećuje da je u ovoj pravnoj stvari donesena presuda na osnovu odricanja u smislu odredbe člana

181. ZPP jer se tužitelj prije zaključenja glavne rasprave na ročištu održanom 17. maja 2007. godine, odrekao tužbenog zahtjeva. Odlučujući o žalbi apelanta Okružni sud je žalbu kao nedozvoljenu odbacio a Vrhovni sud odbio reviziju apelanta kao neosnovanu. S obzirom da je apelant u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja u potpunosti uspio jer je presudom odbijen zahtjev tužitelja da se on obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 15.000,00 KM, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

18. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog nabrajanja odredbi iz Ustava Bosne i Hercegovine-Ljudska prava i osnovne slobode i paragrafa iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine ne nudi činjenice niti je Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine te Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2917/07 (N. K) | Sudska praksa | Aktio