Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2535/07 (K. K.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2535/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2535/07, rješavajući apelaciju Kumrije Kukuljac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kumrije Kukuljac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1607/03 od 11. jula 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva odbrane Zajednička komanda Vojske Federacije Bosne i Hercegovine Vojna pošta 5021 broj 29-23-04/34-
5/142-2/03 od 9. aprila 2003. godine i rješenja Vojne jedinice 5196 VF broj 29-23-16-09/11-1/270-3/03 od 14. marta 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kumrija Kukuljac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, a koju zastupa Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1607/03 od 11. jula 2007. godine i rješenja Federalnog ministarstva odbrane Zajednička komanda Vojske Federacije Bosne i Hercegovine Vojna pošta 5021 broj 29-23-04/34-5/142-2/03 od 9. aprila 2003. godine i rješenja Vojne jedinice 5196 VF broj 29-23-16-09/11-1/270-3/03 od 14. marta 2003. godine.
2. Apelantica je rješenjem Komande Vojne jedinice (u daljnjem tekstu: VJ) 6201 broj 06-17-2133-
1 od 23. maja 1997. godine otpuštena iz Armije R BiH sa 31. majom 1997. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je uvidom u evidenciju VJ 6201 utvrđeno da je apelantica građansko lice na službi u JNA, da je stupila u Armiju R BiH 24. oktobra 1993. godine, tj. nakon 20. maja 1992. godine, te da je rođena 3. oktobra 1948. godine. Na temelju navedenog zaključeno je da u skladu sa članom 37. Zakona o Oružanim snagama R BiH apelantica ne potpada pod kategoriju građanskih lica koja su bila na službi u JNA a kojim se ima osigurati služba u Armiji R BiH ili preduzećima ili drugim pravnim licima.
3. Drugostepenim rješenjem VJ 5021 broj 07/1-286-13 od 20. juna 1997. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju je istaknuto da je apelantica otpuštena-demobilisana iz Armije R BiH shodno Odluci Predsjedništva R BiH („Službeni list R BiH“ broj 50/95), Naređenju VJ 5001 od 2. novembra 1995. godine o otpustu svih vojnih obveznika starijih od 45 godina. Drugostepeni organ je ocijenio da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni organ pravilno primjenio član 37. Zakona o Oružanim snagama R BiH.
4. Protiv ovog rješenja apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv VJ 5021 Sarajevo.
5. Kantonalni sud je presudom broj U-165/97 od 29. oktobra 1999. godine apelanticinu tužbu uvažio te ukinuo prvostepeno i drugostepeno rješenje. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica postupila u skladu sa članom 37. Zakona o Oružanim snagama R BiH, jer se dobrovoljno prijavila u Regionalni štab odbrane Sarajevo 29. aprila 1992. godine, gdje je evidentirana ali ne i angažovana, pa da je dobrovoljno stupila u Prvu slavnu brigadu 24. oktobra 1993. godine. Na temelju navedenog, zaključeno je da apelantica nije kriva da u spornom periodu nije bila aktivno angažovana u Armiji R BiH jer je preduzela sve što je bilo u njenoj moći u tom pravcu. U pogledu pozivanja postupajućih organa na naređenja vojnih struktura označena kao «strogo povjerljivo», sud je istakao da mu ona nisu dostavljena na uvid pa da se o njima nije ni izjašnjavao. VJ 5021 je naloženo da u ponovnom postupku odkloni nedostatke naznačene ovom presudom i donese zakonito rješenje.
6. VJ 5021 je protiv presude Kantonalnog suda žalbu izjavila Vrhovnom sudu.
7. Vrhovni sud je rješenjem broj Už 4/00 od 21. novembra 2002. godine žalbu tuženog odbacio. U obrazloženju rješenja je istaknuto da tuženi nema status stranke koja je ovlaštena na izjavljivanje žalbe u smislu Zakona o upravnim sporovima jer se u odnosnoj upravnoj stvari nije odlučivalo o njenim pravima i obavezama, niti je upravnim aktom tužena postala nosilac nekog prava ili pravnog interesa. Vrhovni sud je ukazao da su presudom Kantonalnog suda ponišetna oba upravna rješenja i predmet vraćen na ponovno rješavanje u cilju donošenja zakonitog rješenja, a što je svrha i upravnog spora. U takvoj situaciji ni stranka, a koja ima to svojstvo upravnom sporu, nema interes za izjavljivanje žalbe.
8. Postupajući u skladu sa nalogom Kantonalnog suda iz presude od 29. oktobra 1999. godine VJ 5196 je donijela rješenje broj 29-23-16-09/11-1/270-3/03 od 14. marta 2003. godine kojim je apelantica otpuštena iz službe Armije BiH 31. maja 1997. godine.
9. Protiv ovog rješenja apelantica je blagovremeno izjavila žalbu.
10. Postupajući kao drugostepeni organ Vojna pošta 5021 Sarajevo je rješenjem broj 29-23-04/34-
5/142-2/03 od 9. aprila 2003. godine apelanticinu žalbu odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je na osnovu službenih evidencija i propisa koji su važili u vrijeme kada je apelantica vršila službu u Armiji R BiH, apelantica bila angažovana po osnovu vojne obaveze i mobilizacije, pa je prvostepeni organ pravilno ocijenio da apelantici vojna služba prestaje kao osobi koja ju je vršila po osnovu vojne obaveze i mobilizacije. Nadalje, istaknuto je da je članom 119. stav
5. Zakona o odbrani („Službeni list F BiH“ br. 15/96) propisano da vojni obveznik, koji je stupio u oružane snage u ratu ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, ostaje na službi u oružanim snagama do donošenja odluke o prestanku vanrednih okolnosti, a stavom 4. istog člana da ministar i zamjenik ministra odbrane odlučuju o raspoređivanju rezervista. Ovaj organ je bio ovlašten da apelanticu zadrži po osnovu vojne obaveze i mobilizacije na službi u Armiji R BiH s obzirom da je Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti donesena 19. decembra 1996. godine. Nadalje, Federalno ministarstvo odbrane je raspisalo konkurs za prijem vojnika, podoficira i oficira u profesionalnu vojnu službu u Armiju R BiH 18. novembra 1996. godine, s tim da su, do okončanja izbora kandidata, na službi u Armiji R BiH ostala samo ona lica koja su pismeno izjavila da će dobrovoljno, po osnovu vojne obaveze i mobilizacije, ostati da vrše vojnu službu. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelantica sve do otpuštanja iz vojne službe imala status mobilisanog lica. U prilog tvrdnji da je apelantica imala status mobilisanog lica, istaknuto je da Federalno ministrstvo odbrane nije donijelo nikakav pisani akt o apelantcinom prijemu u aktivnu vojnu službu, niti je s njom u tom pravcu zaključilo ugovor. Na temelju navedenog, kao i izjave same apelantice, zaključeno je da je ona imala status vojnika u Armiji R BiH, a ne aktivnog vojnog lica primljenog u aktivnu vojnu službu. Najzad, istaknuto je da je zakonsko pravo i dužnost svakog lica, pa i apelantice da se angažuje u odbrani zemlje, u skladu sa članom 46. i 47. Zakona o odbrani, ali da se tim angažmanom ne stiče trajno pravo na vojnu službu, jer prestankom okolnosti i potreba zbog kojih je došlo do tog angažovanja, dolazi i do prestanka samog angažovanja. Zaključeno je da Federalno ministartsvo odbrane ima diskreciono pravo da odluči da li postoji ili ne postoji potreba za daljim angažovanjem apelantice u službi u Armiji R BiH.
11. Protiv ovog rješenja apelantica je pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom.
12. Vrhovni sud je presudom broj U-1607/03 od 11. jula 2007. godine apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je članom 19. Zakona o službi u Armiji R BiH regulisnao da lice postaje aktivno vojno lice danom stupanja u aktivnu vojnu službu na osnovu akta o prijemu, odnosno akta o proizvođenju u čin. Članom 15. istog zakona regulisnao je da državljani BiH stupaju u službu u armiju na osnovu akta ovlaštenog organa o upućivanju u armiju po osnovu vojne obaveze ili na osnovu akta o prijemu u aktivnu vojnu službu ili na osnovu ugovora o prijemu u službu ili na osnovu zasnivanja radnog odnosa. U konkretnom slučaju je nesporno da nikad nije donesen akt o apelantičinom prijemu u aktivnu vojnu službu, odnosno zaključen ugovor, niti je s njom zasnovan radni odnos. Nadalje, na temelju nespornog činjeničnog stanja kao i navoda u samoj tužbi, zaključeno je da je apelantica u Armiji R BiH imala status vojnog obveznika iz člana 6. Zakona o odbrani Federacije BiH, a ne aktivnog vojnog lica. Također, kao nesporno je istaknuto i da apelantica nije primljena u profesionalnu vojnu službu po konkursu iz 1997. godine. S obzirom da je apelantica svoj tužbeni zahtjev temeljila na članu 37. Zakona o oružanim snagama u R BiH, Vrhovni sud je istakao da citirana odredba sama po sebi ne može predstavljati pravni osnov za zasnivanje profesionalne vojne službe ili radnog odnosa u Armiji R BiH. Naime, iz citirane odredbe proizilazi da se građanskim licima iz bivše JNA koja su prešla u sastav Armije BiH do stupanja na snagu zakona neće u svakom pojedinačnom slučaju osigurati služba u Armiji BiH ili u preduzećima i drugim pravnim licima, već samo u zavisnosti od organizacijsko-formacijske strkture, broja formacijskih mjesta i broja jedinica. Vrhovni sud je zaključio da je obrazovanjem profesionalnog sastava armije, a koji nije postojao sve do 31. decembra 1997. godine, za Fedralno ministarstvo odbrane nastupila obaveza po službenoj dužnosti da izvrši otpust onih pripadnika koji nisu zasnovali aktivnu vojnu službu, a što je i apelanticin slučaj. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je osporenim rješenjem pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primjenjeno materijalno pravo, pa da je apelanticna žalba u tom smislu neosnovana. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelantice da je Kantonalni sud njeno dobrovoljno prijavljivanje u Armiju R BiH ocijenio zakonitim. Naime, navedenom presudom poništeno je prvostepeno i drugostepeno rješenje iz razloga što Kantonalni sud nije imao na raspolaganju određene odluke tuženog koje su nosile oznaku strogo povjerljivo, pa nije mogao cijeniti zakonitost osporenih akata. Činjenica da se apelantica dobrovoljno prijavila u Regionalni štab 29. aprila 1992. godine je nesporna ali na temelju te činjenice apelantica nije mogla steći status aktivnog vojnog lica.
13. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima VJ i presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na život iz člana II/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost i člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je njen status regulisan članom 37. Zakona o oružanim snagama kojim je izričito propisano da će se građanskim licima koja su bila na službi u bivšoj JNA, a koja su dobrovoljno prešla u sastav Teritorijalne odbrane R BiH osigurati služba u Armiji R BiH. S obzirom da se prijavila u Regionalni štab 29. aprila 1992. godine, te da je dobrovoljno stupila u Armiju R BiH 24. oktobra 1993. godine, njen položaj je, u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, reguslian samim zakonom i niti jedna naredba ili rješenje komande bilo koje jedinice ne može mjenjati zakonsku odredbu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet raspravljanja u postupcima koje je apelantica vodila pred nadležnim sudovima bilo rješavanje njenog statusa u Armiji R BiH, odnosno da li je njen angažman bio zasnovan na mobilizaciji i vojnoj obavezi ili aktivnoj vojnoj službi, a na temelju čega je odlučeno i o zakonitosti prestanka apelanticinog statusa pripadnika Armije R BiH. Iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je u vođenim postupcima raspravljano i odlučivano o apelanticnom pravu na život, pravu na slobodu i sigurnost ličnosti i pravu na imovinu, odnosno da je osporenim odlukama bilo koje od navedenih prava bilo povrijeđeno ili dovedeno u pitanje u odnosu na apelanticu. Nadalje, u samoj apelaciji se ne ukazuje na koji način je neko od ovih prava povrijeđeno, niti apelantica u tom pravcu nudi niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava.
17. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3. a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, kao ni iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te najzad člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na život, prava na slobodu i sigurnost ličnosti i prava na imovinu, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović