Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/09 (V. C.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1066/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-1066/09, rješavajući apelaciju Vide Cvetković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vide Cvetković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-620/04 od 5. februara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vida Cvetković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zatupa Zora Nikić iz Janje, podnijela je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-620/04 od 5. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog Načelnika općine Lukavac, Sektor za geodetske, imovinske i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Sektor) broj 07/2-23-9-1847/02 od 15. jula 2003. godine odbijen je kao neblagovremen apelanticin zahtjev za povrat stana u Lukavcu.
3. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog Kantona broj 12-
06/3-23-1505/03 od 28. juna 2004. godine koje je potvrđeno presudom Kantonalnog suda Tuzla broj U-235/04 od 30. septembra 2004. godine odbijena je žalba koju je apelantica apelantica izjavila protiv rješenja Sektora broj 07/2-23-9-1847/02 od 15. jula 2003. godine.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj Už-620/04 od 5. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantica izjavila protiv presude Kantonalnog suda broj U-235/04 od 30. septembra 2004. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela 1. jula 2002. godine, odnosno nakon proteka roka koji je propisan u odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03). U odredbi stava 1. navedenog člana je propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci nakon stupanja na snagu Zakona, a u stavu 2. istog člana propisano je da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva 4. oktobar 1999. godine. U skladu s navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je apelantici, budući da je propustila rok za podnošenje zahtjeva, po sili zakona prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava, kao i pravo na podnošenje zahtjeva za povrat stana.
5. Apelantica smatra da su osporenim rješenjem povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelanticin zahtjev za povrat stana je rješenjem Sektora, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva i presudom Kantonalnog suda, odbijen kao neblagovremen. Vrhovni sud je odlučujući o zakonitosti odluka upravnih organa i Kantonalnog suda, kojima je apelanticin zahtjev za povrat stana odbijen kao neblagovremen, odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka te da je stav upravnih organa te Kantonalnog suda koji su odlučivali o apelanticinom zahtjevu za povrat stana zakonit i pravilan. Iz navedenog proističe da rješenje Vrhovnog suda koje apelantica osporava, nije rješenje o meritumu apelanticinog zahtjeva, jer je navedenim rješenjem samo odlučeno da li su zakonite odluke upravnih organa kojima je apelanticin zahtjev za povrat stana odbijen kao neblagovremen.
9. Dakle, nadležni organi uprave i sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbijen iz formalnog razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelanticinog prava na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović