Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1746/09 (I. O.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1746/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 1746/09, rješavajući apelaciju Irfana Obradovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irfana Obradovića podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 U 000 479 08 U od 11. marta 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Irfan Obradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupaju Dragomir Prerad i Miroslav Prerad advokati iz Banja Luke, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000 479 08 U od 11. marta 2009. godine.

2. Zaključkom Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-02-02-121/02 od 27. decembra 2007. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18. 05/2-P 274/08 od 8. jula 2008. godine, odbačen je zahtjev apelanta za povrat u posjed stana u Banja Luci, kao neblagovremen.

3. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 000 479 08 U od 11. marta 2009. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva, broj 18. 05/2-P 274/08 od 8. jula 2008. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta utvrđeno da je predmetni stan za stanovanje koristio privremeni korisnik nakon napuštanja od strane apelanta 1993. godine i da se ne radi o stanu koji je bio oštećen da nije bio uslovan za stanovanje. Između ostalog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni organ postupio pravilno kad je odbacio apelantov zahtjev za povrat u posjed stana kao neblagovremen, s obzirom da je rok za podnošenje zahtjeva bio 19. april 2000. godine shodno odredbi člana 16 stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03), a da je apelant zahtjev za povrat podnio 22. jula 2002. godine. Imajući u vidu naprijed navedno isto tako pravilno je postupio tuženi organ kad je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, jer se navedeni stan ne može svrstati u kategoriju oštećenih ili uništenih stanova u smislu odredaba člana 32. stav 2. navedenog zakona.

4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za povrat stana je zaključkom Odsjeka, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, odbačen kao neblagovremen. Okružni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu usmjerenu na poništenje rješenja Ministarstva, sa obrazloženjem da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proističe da presuda Okružnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu apelantovog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantov zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen.

8. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantovim neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1746/09 (I. O.) | Sudska praksa | Aktio