Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1879/09 („Zovko“ d.o.o. Žepče)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1879/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 1879/09, rješavajući apelaciju „Zovko“ d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Zovko“ d.o.o. Žepče podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-kž-09-
000 041 od 27. marta 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Zovko“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), iz Žepča, podnio je 12. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-kž-09-000 041 od 27. marta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-K-07-
000002 od 26. januara 2009. godine optuženi S.K. je oglašen krivim zbog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca, obavezan da snosi troškove krivičnog postupka, te da apelantu, kao oštećenom, isplati novčani iznos od 259.472,99 KM sa zakonskom kamatom počev od 25. oktobra 2001. godine.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-kž-09-000 041 od 27. marta 2009. godine uvažena je žalba S.K. i prvostepena presuda Općinskog suda od 26. januara 2009. godine preinačena na način da je ovaj sud odbio optužbu protiv njega. U obrazloženju je navedeno da se iz krivičnog spisa vidi da je optuženi S.K. zaključio sa apelantom ugovor kupoprodajni ugovor 5. marta 1999. godine, a da je spis Općinskog suda po žalbi zaprimljen 16. marta 1999. godine, odnosno u nastupanju apsolutnog roka zastare krivičnog gonjenja u ovom krivičnom predmetu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, u konkretnom slučaju, došlo do apsolutne zastare krivičnog gonjenja optuženog S.K. za djelo koje mu je stavljeno na teret (s obzirom da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina), odnosno do apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja koja nastupa kada protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Kako je u konkretnom slučaju proteklo više od 10 godina od dana izvršenja krivičnog djela, ovaj sud je odlučio kao u izreci presude.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda broj 004-0-kž-09-000 041 od 27. marta 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je osporenom presudom Kantonalnog suda optuženi oslobođen od optužbe za krivično djelo koje mu je bilo stavljeno na teret. U ovakvom slučaju postavlja se pitanje da li je osporenom presudom, donesenom u krivičnom postupku protiv trećeg lica, a u kojem je apelant imao status oštećenog, moglo doći do kršenja član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije na štetu apelanta. Postavlja se, dakle, pitanje uživa li u ovom slučaju apelant zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije, koja priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
7. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporenom presudom odlučio o krivičnoj odgovornosti trećeg lica, a apelant je u tom postupku imao samo ulogu oštećenog. Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6. Evropske konvencije u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo onome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice se može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se garancije člana 6. protezale i na nekoga ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica ili ko je na drugi način zainteresiran za rezultat tog krivičnog postupka, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, odluka Ustavnog suda, broj AP-408/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Iz navedenog proizlazi, da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodnim kršenjem prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom odlučeno o krivičnoj odgovornosti trećeg lica, te se postupak ni na koji način nije odnosio na imovinska prava apelanta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju pitanje diskriminacije, u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović