Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2413/07 (L. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

  • Imovina
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2413/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2413/07, rješavajući apelaciju Ljubomira Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Kuzmanovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000447 od 11. juna 2007. godine i Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-149/04-I od 25. augusta 2006. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubomir Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Grbavice, Brčko Distrikt, kojeg zastupa Miloš Gligorević advokat iz Brčkog, podnio je 24. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000447 od 11. juna 2007. godine i Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-149/04-I od 25. augusta 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-149/04-I od 25. augusta 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik zemljišne parcele u površini od 2.596 m2 (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), te da je tuženi Brčko Distrikt (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i dopustiti da se apelant na navedenim nekretninama uknjiži sa 1/1 dijela kao vlasnik u zemljišnoj knjizi i kao posjednik u katastarskom operatu. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je ugovorom o kupoprodaji zaključenim 24. jula 1963. godine između apelanta i ZZ «Gorica» (u daljnjem tekstu: kupac) i koji je ovjeren kod Sreskog suda u Brčkom pod brojem 2034/63 od 17. augusta 1963. godine apelant prodao kupcu k.č. 337/3 oranica Tor ukupne površine od 17.500m2 čiji sastavni dio je činila i predmetna parcela i to za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 210.000 tadašnjih dinara. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem broj Dn. 2274/63 od 3. decembra 1963. godine izvršena uknjižba prodatih nekretnina na kupca-društvena svojina sa pravom korištenja kupca. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je kupac izdao apelantu potvrdu pod brojem 676/68 od 9. maja 1968. godine iz koje proizlazi da je kupac prilikom isplate kupoprodajne cijene za kupljene nekretnine apelantu isplatio iznos od 182.000 dinara a da razliku od 28.000 dinara nije isplatio pošto apelant nije svu zemlju predao u posjed kupcu budući da je ostao u posjedu oko 1 duluma zemlje gdje se nalazila kuća apelanta, te da je predmetna potvrda izdata u svrhu regulisanja tih nekretnina sa Poljoprivrednim kombinatom Brčko kao vlasnikom tih nekretnina.

3. Osim toga, utvrđeno je da je apelant ostao u posjedu spornih parcela i nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora sa kupcem i da sporne parcele nikada nisu ušle u kompleks Poljoprivrednog dobra «Posavina» kao što je bilo sa preostalim dijelom prodatog zemljišta, iako je kupac po valjanom pravnom osnovu-kupoprodajni ugovor-postao vlasnik predmetnih nekretnina. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da nije od uticaja činjenica da je apelant ostao u posjedu spornih parcela jer je na tom dijelu bila njegova kuća, budući da apelant nikada nije tražio poništenje predmetnog ugovora niti njegovu korekciju u predmetnom dijelu iz čega slijedi da navedeni kupoprodajni ugovor i dalje proizvodi pravno dejstvo. Nadalje, Osnovni sud je naveo da čl. 34. i 36. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 11/01 i 8/03) propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac svjestan, ako zakonom nije drugačije određeno a savjesnost sticaoca se podrazumijeva, te da savjesnost mora postojati kako u momentu zaključenja ugovora tako i u momentu podnošenja zahtjeva za upis, kao i da protiv lica koje je suprotno prethodnim odredbama izdejstvovalo upis u zemljišne knjige zaineresovano lice može podnijeti zahtjev za brisanje izvršenog upisa u roku od tri godine od dana provođenja upisa. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je ovo pitanja na isti način bilo regulisano i odredbama člana 33. ranije važećeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80) kao i čl. 431-435 i članom 444. OGZ-a. Osnovni sud je istakao i da je utvrđeno da je navedeni kupoprodajni ugovor zaključen u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBIH» br. 38/78 i 29/80) kao i odredbama Zakona o prometu zemljišta i zgrada koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i koji je obuhvaćen i u prečišćenom tekstu Zakona o prometu zemljišta i zgrada («Službeni list SFRJ» broj 43/65) te da je, s tim u vezi, predmetna nekretnina prešla u vlasništvo kupcu.

4. Imajući u vidu da apelant nije dokazao da je nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora zaključen novi ugovor između njega i kupca kojim su mu u vlasništvo vraćene sporne parcele, niti da je tražio poništenje predmetnog kupoprodajnog ugovora u dijelu koji se odnosio na sporne parcele, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelant ima mogućnost da posebnom tužbom traži djelimično poništenje ugovora ukoliko su ispunjeni zakonski uvjeti i tek u slučaju da ugovor bude djelimično poništen ili nekim novim pravnim poslom između ugovornih strana stavljen van snage u spornom dijelu, apelant bi imao mogućnost da eventualno stekne pravo vlasništva nad spornim nekretninama.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-Gž-06-000447 od 11. juna 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Ovo stoga jer je, prema navodima Apelacionog suda, nesporno utvrđeno da je apelant nakon izvršene kupoprodaje predmetnog zemljišta ostao u posjedu spornih parcela ali da nikada nije upisan u zemljišne knjige ni kao posjednik niti kao vlasnik već je kao vlasnik upisan kupac, niti je pomenuti ugovor ikada poništen, raskinut niti drugim pravnim radnjama stavljen van snage. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje kao i relevantne zakonske odredbe primjenjene od strane prvostepenog suda, Apelacioni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su nadležni sudovi donijeli osporene presude i pored toga što su pravilno utvrđene činjenice da predmetne parcele nisu bile predmetom kupoprodajnog ugovora i da su ostavljene apelantu u vlasništvo i da mu iz tog razloga nije ni isplaćen dio kupoprodajne cijene u iznosu od 28.000 dinara kako i slijedi iz potvrde koju je apelantu izdao kupac. U prilog svojoj tvrdnji apelant navodi da ga od 1963. godine kada je i zaključen kupoprodajni ugovor, niko nije ometao u mirnom posjedu nekretnina.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom (...)

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).

10. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva nad spornim parcelama koje je 1963. godine prodao kupcu i za koje je apelant tvrdio da nisu obuhvaćene predmetnim kupoprodajnim ugovorom, a koje je kupac uknjižio u zemljišnim knjigama. Ovo znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanta, niti se on u postupku pojavljuje kao vlasnik te imovine, već samo kao podnosilac zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelant mogao imati bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je u postupku pred nadležnim sudovima utvrđeno da apelant nikada nije osporio predmetni kupoprodajni ugovor, niti su odredbe tog kupoprodajnog ugovora ikada iz bilo kog razloga stavljene van snage. Dakle, u konkretnom slučaju apelant je tražio da nadležni sudovi utvrde da mu pripada pravo vlasništva nad nekretninama koje je nekada prodao i na kojima je kupac na zakonom propisan način stekao pravo vlasništva. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da apelant nije dokazao da ima «ostvarivo potraživanje» odnosno da je mogao imati bar «legitimno očekivanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2413/07 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio