Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2195/09 (M. D.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2195/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2195/09, rješavajući apelaciju Mirsada Duvnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Duvnjaka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000263 06 U od 11. maja 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Radomir Mičić iz Ilijaša, podnio je 10. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000263 06 U od 11. maja 2009. godine.
2. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) je 16. jula 2003. godine donijela zaključak broj 23-04/V-23-10/03 kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Ilijašu, u ulici VI proleterske brigade broj 12.
3. U obrazloženju zaključka Uprava je navela da je apelant 4. jula 2003. godine podnio zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Dalje, Uprava je naglasila da je u smislu člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon), rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine, a za uništene i oštećene stanove 30. juni 2002. godine. Obzirom na navedeno Uprava je zaključila da je apelantov zahtjev za povrat stana podnesen nakon isteka zakonom određenog roka.
4. Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 27. septembra 2006. godine donijelo zaključak broj 27/02-23-6985/06 kojim je odbačen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4215/03 od 23. januara 2004. godine.
5. Kantonalni sud je 11. maja 2009. godine donio presudu broj 09 0 U 000263 06 U kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu izjavljenu protiv zaključka Ministarstva broj 27/02-23-
6985/06 od 27. septembra 2006. godine.
6. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa proizilazi da je apelant 4. jula 2003. godine podnio zahtjev za povrat u posjed spornog stana, koji je odbačen kao neblagovremen zaključkom Uprave broj 23-04/V-23-10/03 od 16. jula 2003. godine, a apelantova žalba izjavljena na navedeni zaključak odbijena je rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4215/03 od 23. januara 2004. godine. Nadalje, da je 8. septembra 2006. godine apelant podnio zahtjev za obnovu postupka za povrat u posjed stana okončanog rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4215/03 od 23. januara 2004. godine, u kojem je naveo da je Općinski sud u Sarajevu presudom broj P-1561/03 od 19. decembra 2005. godine utvrdio da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. U postupku, Kantonalni sud je ocjenio da je prijedlog za obnovu postupka podnesen po proteku roka iz člana 249. stav 1 tačka 1 («Službene novine FBiH» broj 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP), kao i da u njemu nisu iznesene nove činjenice ili novi dokazi koji bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je na presudi Općinskog suda u Sarajevu broj P-1561/03 od 19. decembra 2005. godine konstatovana pravomoćnost sa danom 3. maj 2006. godine, što znači da je apelantu presuda morala biti uručena prije toga dana, a da je apelant 8. septembra 2006. godine izjavio prijedlog za obnovu postupka Upravi, što je očigledno po proteku roka od 30 dana propisanog članom 249. stav 1. tačka 1. ZUP. Kantonalni sud je istakao da je apelantov zahtjev za povrat stana u posjed od 4. jula 2003. godine odbačen zaključkom od 16. jula 2003. godine, jer je podnesen po proteku zakonskog prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje stanova u posjed koji je propisan članom 5. stav 1. i 2. Zakona. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da je osporeni zaključak Ministarstva pravilan i u skladu sa članom 253. stav 1. i 2. ZUP.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelant je Upravi podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, koja je zaključkom od 16. jula 2003. godine, odbacila apelantov zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo rješenjem od 23. januara 2004. godine, odbijajući apelantovu žalbu. Nadalje, Ministarstvo je 27. septembra 2006. donijelo zaključak kojim je odbačen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončan rješenjem Ministarstva od 23. januara 2004. godine. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 27. septembra 2006. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj 09 0 U 000263 06 U od 11. maja 2009. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka, pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan.
11. Dakle, nadležni organi Uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06 od 15. februara 2007. godine).
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović