Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2208/09 (D. G.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2208/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2208/09, rješavajući apelaciju Dragoslava Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslava Gajića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-
08-000 465 od 14. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-212/04 od 15. jula 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslav Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 465 od 14. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-212/04 od 15. jula 2008. godine.
2. Apelant je 17. februara 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske radi zaštite prava iz radnog odnosa-isplate po osnovu rada i boračkog dodatka. Osnovni sud se Rješenjem broj Rs-212/04 od 15. jula 2008. godine (apelant je dostavio nepotpunu kopiju predmetnog rješenja), potvrđenim Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 465 od 14. aprila 2009. godine, oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio tužbu.
3. Osnovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima po osnovu radnog odnosa apelanta kao lica u službi u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), koja, prema odredbi člana 121. Zakona o vojsci („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon o vojsci), ne spadaju u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Vojske Republike Srpske, čiji akti doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akta u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, koji nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 111/04 do 37/06).
4. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja Osnovnog suda i pravni stav Vrhovnog suda Republike Srpske iznesen u odluci broj 118-0-Rev-06-000453 od 18. januara 2008. godine, koji se odnosi na pitanje novčanih potraživanja po osnovu radnog odnosa lica u službi VRS, pa je shodno tome ocijenio da su apelantovi žalbeni navodi u potpunosti neosnovani i u suprotnosti sa zakonskim odredbama koje je citirao prvostepeni sud. Nadalje, konstatovao je da je odluka Osnovnog suda u pogledu prava na borački dodatak takođe pravilna, s obzirom da je pravo na borački dodatak ustanovljeno Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 35/99, u daljenjem tekstu: Zakon o pravima boraca), koje se ostvaruje kao dodatak na zaradu ostvarenu po osnovu radnog odnosa prema članu 22. navedenog zakona. Pored toga, Okružni sud je naveo da je članom 103. stav 1. pomenutog zakona regulisano da o pravima iz tog zakona u prvom stepenu rješava opštinski organ uprave nadležan za pitanje boraca i žrtava rata, ako tim zakonom ili drugim zakonom nije drugačije određeno i da se radi o pravima koja se ostvaruju u upravnom postupku i pred upravnim organima. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, zbog čega je odlučio kao u dispozitivu svog rješenja.
5. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu i pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant, koji je bio u radnom odnosu kod Vojske Republike Srpske, tražio plaćanje određenih novčanih iznosa na ime potraživanja iz radnog odnosa i boračkog dodatka, za koje je relevantnim odredbama Zakona o Vojsci i Zakona o pravima boraca ustanovljena nadležnost organa uprave. Osnovni i Okružni sud su pozivajući se na član 121. Zakona o vojsci, član 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, čl. 27. i 28. Zakona o sudovima i čl. 22. i 103. stav 1. Zakona o pravima boraca utvrdili da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, iz kojih razloga su odbacili tužbu.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
10. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju Osnovni i Okružni sud pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe Zakona o Vojsci i Zakona o pravima boraca, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja apelantov tužbeni zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović